Unutar vulkanskog prostora Jadrana, što ga opisuju tri točke: Komiža, Jabuka i Palagruža, mnogo je podmorskih otoka - brakova bogatih ribom što iz pješčanog dna, iz dubine koja ponegdje prelazi sto i pedeset metara, strše svojim razigranim kamenim reljefom prema površini mora. To su staništa najcjenjenijih pridnenih vrsta riba i postaje jatima plave ribe na njihovu dužjadranskom putu. Vjerojatno je ta uzburkana tektonika podmorja viškog arhipelaga nastala vulkanskom aktivnošću ovog središnjeg jadranskog prostora.

Neki od tih brakova imaju kampanele, kako to ribari kažu, koji se penju strmo, negdje gotovo okomito, i po dvadesetak metara, a jedan je takav brak svojim crnim vrhom izvirio nad površinu mora tri milje istočno od otoka Sveca. To je vulkanski otočić Brusnik, isuviše malen da bi bio upisan na geografskim kartama Jadrana, dovoljno velik da željeznom masom u svojim crnim dijabaznim stijenama remeti busole brodovima koji pored njega plove, dovoljno surov da u sjćanje ribara upiše uspomene koje prepričavaju generacijama. To su sjećanja onih koji su na ovom otočju, zacijelo najsurovijem ljudskom obitavalištu među jadranskim otocima, zimskih mjeseci živjeli životom spiljskih ljudi loveći jastoge za bogate trpeze evropskih metropola.

Otvaram ladicu s magnetofonskim trakama i nalazim onu na kojoj piše: Ivan Vitaljić Gusla: - Brusnik. Slušam iz zvučnika, s onoga svijeta, glas pokojnog barba Ivana koji je postao ribarom u svojoj devetoj godini i u ribarskoj barci proveo veći dio svog života. Već je i taj trenutak sjećanja staroga komiškog ribara, zabilježen u njegovoj ribarskoj baraci pred desetak godina, postao prošlost i meni draga uspomena, a priče o životu na najmanjem otoku Jadrana na kojemu su kontinuirano mjesecima, u nemogućim uvjetima, živjeli ljudi, uskoro će biti moguće čuti jedino s magnetofonske trake.

Teško je današnjem namjerniku, kojega ljetni morski puti dovedu ovom vulkanskom otočiću mjesečeva pezaža, pojmiti kako za zimskih fortunala izgleda taj crni kamen kojemu se more penje do sama vrha, a još manje može pojmiti kako je na njemu mogao živjeti čovjek kada ni galeb zimi na njemu opstati nije mogao.

Obuzima me arhaika guste komiške cakavice, što zvoni svojim akutima i oksitonezama, arhaika tog ezoteričnog insularnog jezika ovog svijeta pučine. Dopiru do mene iz zaborava ovog malog otočkog svijeta zvonke drevne riječi, koje su s usta na uho iz velikih dubina vremena bile kazivane generacijama da bi napokon doprle i do jednog od posljednjih pažljivih slušača te ostale fiksirane na magnetofonskoj traci u vremenu kada je definitivno iščezla kultura slušanja koja je bila pretpostavka postojanja kulture usmene riječi, žive riječi neposredovane tehničkim komunikacijskim medijima.

Autor: Joško Božanić

‍