Nalazite se na Biševu, otoku Viškog arhipelaga na kojem se nalaze 2 spomenika prirode. Modra špilja najatraktivniji je spomenik prirode na arhipelagu koji se odlikuje jedinstvenim svjetlosnim efektom koji vas neće ostaviti ravnodušnim. Samo jednu milju dalje nalazi se Medvidina špilja, drugi spomenik prirode i najdulja polupotopljena špilja na Jadranu. Ukupne dužine 160 metara špilja je nekoć bila dom Sredozemne medvjedice koja je na malom žalu na samom kraju špilje legla i odgajala svoje mlade.

Ova staza opisuje geološki postanak otoka Biševa, ali i kulturnu i prirodnu baštinu stanovnika ovog prekrasnog i egzotičnog otoka.

U mezozoiku, krajem doba dinosaura, odnosno početkom kenozoika i doba sisavaca, Biševo je bilo smješteno u tropskom pojasu usred pradavnog oceana Tetisa. Biševo je bilo dio malog kontinenta koji se nalazio između Europe i Afrike kojeg nazivamo Jadranska karbonantna platforma. Jadranska karbonatna platforma bila je prekrivena plitkim i toplim morem koje je obilovalo životom i brojnim organizmima.

Sedimentni slojevi Biševa izgrađeni su od brojnih ljuštura i ostataka tih organizama. Sudarom Jadranske karbonatne platforme i Europe ti sedimenti su se tektonski izdigli, čime su stvorene Dinaridske planine i današnji otoci Viškog arhipelaga.

Tijekom kvartara, kada je more bilo i do 140 metara niže nego danas vladalo je suho i hladno ledeno doba. Vjetrovi su sa tadašnjih stepa napuhivali pijesak na okolna brda, današnje otoke, pa su tako stvorena polja na kojima raste najkvalitetnija vinova loza i prekrasne biševske pješčane plaže.

‍

Bečki slikar barun Eugen Ranssonet otkrio je Modru špilju na otoku Biševu. U bečkom dnevnom listuNeue Freie Presse, 7. kolovoza 1884., objavljen je članak Von Eugena barona Ransonneta: Die blaue Grotte der Insel Busi.

Ovaj je članak pobudio golem interes austrijske javnosti za prirodne ljepote obale i otoka Austro-Ugarskog carstva. Bila je to senzacionalna vijest o otkriću ovog prirodnog jadranskog fenomena - Modre špilje na otoku Biševu.

Prema mišljenju otkrivača Ransonneta, ova špilja nadmašuje svojom ljepotom sličnu špilju, poznatu kao Grotta Azzura na otoku Capri, koju se smatralo najljepšom na svijetu. Dok ostavljate ljetno svijetlo i ulazite u tamni tunel biševske Modre špilje, uskoro se susrećete s dubokom modrom ljepotom koja nas obasjava iz mora, onom bojom koja pretvara sve predmete i tijela u tekuće srebro.

I sa sigurnošću znate da ste na mitskom mjestu, hramu ljepote, da ste prešli preko realnosti u nadnaravno, u neobjašnjiv mitski ambijent morskog božanstva koji nas ispunjava neshvatljivim osjećajima i čudesnom snagom.

Najmlađe stranice kamene „knjige“ Biševa su vapnenci nastali u paleogenu, geološkom razdoblju u kojem dominiraju sisavci.

Poput kamenčića koji se kotrlja niz sniježnu padinu ove kamene kugle nastale su klizanjem sedimenta niz morsku padinu. Takve biogene vapnence najčešće nalazimo u središnjem dijelu otoka Biševa, a prepoznajemo ih po grubom (hrapavom) opipu i nodularnoj (“kuglastoj”) slojevitosti. Njihova prirodna značajka je da se lako troše u karbonatni pijesak koji je tijekom posljednjeg ledenog doba nošen vjetrom završio na zaravnima i u dolinama otoka.

Od milijuna karbonatnih ljušturica sitnih praorganizama (foraminifera), algi, ježinaca i školjaka te njihovih krhotina nastao je pijesak. Njegova zrnca su naknadno povezana iskristaliziranim karbonatnim cementom čime je nastala čvrsta stijena – vapnenac.

Prije otprilike 100-120 milijuna godina neke kopnene biljke su se vratile u more. Jedna od njih je i posidonija, Posidonia oceanica, morska biljka koja nosi cvijet i plod a obitava isključivo u Sredozemnom moru. Morska cvjetnica posidonija najraširenija je i endemska morska cvjetnica Sredozemlja. Ime joj je dao slavni švedski botaničar Linné po grčkom bogu mora Posejdonu.

Posidonija igra važnu ulogu u ekosustavu priobalnih voda na više načina. U naseljima posidonije obitava i do 400 raznih vrsta biljaka te nekoliko tisuća vrsta životinja. Samo strpljivom promatraču naizgled pusta naselja posidonije postanu gusto naseljena staništa morskog života. Na listovima posidonije razvija se mnoštvo biljnih i životinjskih vrsta koje nazivamo epifiti (od grčkih riječi epi "na" i phyton "biljka"). Njima se hrane ribolovne vrste riba, mekušaca i rakova. Zahvaljujući dugim listovima i razvijenoj mreži rizomaposidonija hvata čestice sedimenta čime pospješuje prozirnost mora. Ujesen "lažina", kako se u Dalmaciji naziva posidonija čuva pješčane plaže Biševa od erozije pijeska. Procijenjeno je da otok Biševo okružuje 200 hektara posidonije koja uz morske špilje, koraligenske strmce, pješčane plaže i podmorje čini područje ekološke mreže Natura 2000 pod nazivom "Biševsko more". Poput šuma na kopnu, naselja posidonije predstavljaju "climax" zajednicu (i.e. zadnji stadij duge ekološke sukcesije) u priobalnom podmorju, koja proizvodi značajne količine za život bitnog kisika. Zbog sporog rasta, u prosjeku između 1 i 7 cm godišnje, obnova područja posidonije je spora. Stoga je od neizmjerne važnosti preventivno brinuti o očuvanju posidonije kroz reguliranje ljudskog utjecaja, na način da se izgrade kanalizacijski sustavi, zabrani nasipanje obale, zabrane povlačni ribolovni alati, te regulira sidrenje.

Uvala Mezuporat na Biševu ima ekološki sustav trajnog sidrenja. Nautičari se vezuju na plutače čime se izbjegava repetitivno obaranje vlastitog sidra u osjetljiva polja posidonije. Kroz povijest se posidonija koristila za prihranu poljoprivrednih površina, prekrivanje krovova i izradu ležajeva. U špilji Lazaret u Nici pronađeni su ostaci ležaja od posidonije koje su ljudi koristili prije nekih 10 000 godina.

U zaleđu Modre špilje vide se posljedice silovite dinamike u Zemljinoj kori. Uslijed djelovanja tektonskih sila iz dubine Zemlje i sporog pomicanja velikih blokova gornjih dijelova Zemljine kore, došlo je do lomljenja stijena te kretanja blokova duž tako nastalih lomova - ravnih površina koje nazivamo rasjedi. Tragovi tektonskog kretanja odnosno struganja bloka Modre špilje o glavnu masu stijena otoka Biševa, vide se na uglađenoj rasjednoj plohi koju nazivamo paraklaza ili gorsko zrcalo. Taj rasjed siječe stijene pa ga možemo pratiti od južnog ulaza u Modru špilju do sjevernog uskog prolaza između obale i otočića kojim plove barke s posjetiteljima.

Modra špilja vjerojatno je nastala selektivnom erozijom (abrazijom) tijekom međudjelovanja tektonskog (dijapirskog) izdizanja otoka i promjena morske razine nakon ledenog doba. Naime, stijene nastale za kopnene faze mekše su od okolnih karbonata, a upravo se taj horizont odnosno stranica kamene “knjige” pretpostavljeno nalazi u razini potopljenih dijelova Modre špilje. Snažni valovi su za jakih južnih vjetrova udarali u te mekše stijene i izdubili veliku rupu u njima – današnji geomorfološki fenomen, Modru špilju. Ove stijene i danas su pod utjecajem snažnih vjetrova i valova koji ih klešu.

Ljudi su od prethistorijskog razdoblja iskorištavali stijene. Na otoku Biševu nalazimo razne vrste vapneneaca koji se pojavljuju u različitim oblicima – kao masivni, debeloslojeviti, nodularin (bubrežasti) i pločasti, pa se takav prirodni material koristio za gradnju kuća i drugih objekata na otoku.

Na zaravnjenom dijelu otoka Biševa nalazi se polje s najvećim istoimenim naseljem na ovom životopisnom otoku. Crkva Svetog Salvestra najveća je građevina na otoku, a izgrađena je od raznih vrsta pomno biranog biševskog kamena (blokovi, blokete i ploče). Druga velika građevina na otoku, nekadašnja škola, a budući info-centar za posjetitelje, također je izgrađena od autohtonog biševskog kamena, kao i većina drugih objekata.

Stanovnici su koristili razne vrste geoloških podloga za različite nasade, čiji su plodovi omogućavali život na ovom udaljenom otoku. Zbog specifične geološke podloge, najkvalitetnije tlo razvijeno je baš oko Polja s kojeg se pruža prekrasan pogled na otok Svetac, a najljepši je u proljeće kad se makija pretvara u cvjetnu oazu.

Godine 1050., svećenik Ivan iz Splita, sagradio je na platou otoka Biševa crkvu posvećenu Sv. Silvestru (314. – 335.), prvom Papi u povijesti kršćanstva koji je osigurao kršćanima slobodno deklariranje svoje vjere. Otac Ivan poklonio je crkvu benediktincima sa Tremitskih otoka. Crkva Svetoga Silvestra građena je u predromaničkom stilu, ali je njen izvorni oblik mijenjan kroz stoljeća. U vrijeme nastanka ove crkve stigli su na Biševo benediktinci koji su podigli u blizini crkve svoj samostan.

U turbulentnim vremenima borbi između Venecije i Bizanta za prevlast u ovim predjelima, papa Aleksandar III uzeo je ovaj samostan pod svoju zaštitu. Dana 02. 05. 1181. godine, Papa je potpisao Povlasticu o svojoj zaštiti samostana na Biševu. Pismo počinje Papinim obraćanjem poglavaru samostana opatu Ursu:“Biskup Aleksandar, sluga Božjih slugu, svom najdražem sinu Ursu, opatu samostana Svetoga Silvestra na otoku Biševu i njegovoj monaškoj braći, za sadašnja i buduća vremena, za sva vremena.”

U ovoj crkvi na Biševu sačuvana je jedna od najstarijih slika Bogorodice u Hrvatskoj (Biševska Madona), rad proto-venecijanskog slikarskog stila iz 13. stoljeća (1220.g) za koju puk smatra da ima čudesne moći.

Godine 1921. utemeljena je četverogodišnja osnovna škola u jednoj privatnoj kući u selu Porat, a 1937. godine, stanovnici Biševa sagradili su u selu Poje školu za svoju djecu. U njoj se održavala nastava do 1961. kada je škola zatvorena zbog malog broja učenika. Prije II. svjetskog rata Biševo je imalo 350 stanovnika, a prema popisu iz 2011. Biševo ima samo 11 stalnih stanovnika. Mnogi su se njegovi nekadašnji stanovnici trajno iselili u Ameriku, najviše u San Pedro u Kaliforniji ili u Australiju.

Iz godine 1953. sačuvana je školska zadaćnica s tekstom ne temu zavičajnog otoka:

Biševo, 14. veljače 1956. godine. Peta školska zadaća

Moje selo

“Moje selo se zove Biševo, ono je nasred Jadrana. Ljudi se bave zemljoradnjom i ribolovom. Opkoljeno je sa brdima i malom šumicom. Kuće su razbacane i misli se da je pustoš. Nema ni željeznicu, ne elektro-centrale, ni kina, ni kazališta. Ne dolaze veliki parobrodi kao u gradu. Moje selo je maleno i ima jednu glasovitu špilju."

Tako je jednog zimskog jutra 1956. godine pisao dječak Petar iz trećeg razreda osnovne škole o svom otoku nasred Jadrana poznatom po Modroj špilji.

Godine 1990. Grad Komiža pokrenuo je sa Sveučilištem u Zagrebu projekt obnove zgrade biševske škole s idejom da se u njoj osnuje međunarodni istraživački centar. Bio je to trenutak kada je Vis sa svojim pripadajućim otocima prestao biti vojna zona i kada je poslije 45 godina izolacije ovom pučinskom otočju dopušten dolazak stranih turista. Pojavila se nada da je moguće iskoristiti povijesnu priliku za pokretanje programa održivog razvoja na ovom opustjelom otočju. Taj projekt zaustavio je rat, ali je ideja nastavila živjeti da bi se realizirala poslije 28 godina obnovom stare školske zgrade za novi Interpretacijski centar na Biševu.

Na zalasku razdoblja dinosaura, krajem krede, širi prostor otoka Visa izronio je na površinu. U kopnenim uvjetima zub vremena počeo je nagrizati „probuđene“ vapnenačke stijene. Kao što danas „prljave“ kiše donose prašinu iz Sahare, i u to doba je crvenkasto-smeđa prašina ispunila međuprostore novonastalog pejzaža. Tu prašinu danas nalazimo u obliku crvenkasto-smeđeg okamenjenog tla.

Poput „vremenskih kapsula“ tlo je sačuvalo životinjske kosti kao spomen na doba u kojem je umjesto viškog arhipelaga postojao jedan veliki otok usred oceana Tetisa. Stanovnici otoka bili su dinosauri, krokodili i druge kopnene životinje.

Morski život ponovo je procvjetao nakon što je more opet preplavilo to područje tijekom paleogena. Sad su se taložili potpuno drugačiji vapnenci od onih iz razdoblja krede u obliku biogenih vapnenaca ne crvenkasto –smeđe nego svjetlo-smeđe boje.

U najmlađem geološkom razdoblju – kvartaru, do Biševa ne biste dolazili brodom nego džipom. Tijekom ledenih doba tog razdoblja klima je bila suha i hladna, a more je bilo 140 metara niže nego danas. Jadran nije bio pod morem kao danas, već je bio prostrana stepa, a otoci su bili raštrkani vrhovi brda. Stepom je vladao pijesak koji je vjetar nanosio na okolna brda. Današnja pješčana polja samo su erozijski ostaci tih većih pješčanih pokrova. Ovakva specifična tla omogućila su uzgoj kvalitetne loze i dom su brojne populacije kopnenih puževa. Većina pijeska odnesenog bujicama završila je u dolinama koje su nakon posljednjeg ledenog doba ponovnim dizanjem razine mora potopljene. Stoga duž obala Biševa nalazimo neke od najljepših pješčanih plaža viškog arhipelaga: Porat i Salbunara.

Rodio se na otoku Biševu 1893. godine. Da bi izbjegao poziv da ode u austro-ugarsku vojsku, odlučio je otići u SAD godine 1913. godine.Ukrcao se na parobrod Martha Washington u Trstu i poslije 18 dana plovidbe iskrcao se u New Yorku bez znanja ijedne riječi engleskog jezika i s 22 dolara u džepu. Ali Pavao Martinis došao je u Ameriku ponijevši bogato ribarsko iskustvo iz svog zavičaja, stečeno u ribolovu sa svojim ocem od najranijeg djetinjstva. Stigao je u Astoriju, u državi Oregon. Čuo je za ribare iz Komiže u Tacomi i odlučio ih potražiti. Bilo je to pionirsko vrijeme ribolova na Aljasci kada se ribarilo na jedra i vesla. Lovilo se losose u strašnim uvjetima za ribolov.

Pavao Martinis ušao je u povijest američkog ribarstva ne samo zbog svojih rekordnih ulova lososa u zaljevu Bristol i na Beringovu moru već i kao prvi ribar koji je otkrio ribolovne pozicije za lov lososa u bogatim, ali opasnim vodama Aleutskih otoka. Predsjednik SAD-a Dwight D. Eisenhower nagradio ga je za njegove ribolovne uspjehe titulom Kralj lososa (King of Salmon) 1956. godine.

Sarbunora, jedna od tri biševske uvale dobila je ime po komiškom izrazu za pijesak – „sarbun“.Na sjeverozapadnom rubu škoja čitava jedna epoha zemljine kore izbila je iz morskih dubina u obliku „librih“.Sudarom Jadranske karbonatne platforme i Europe došlo je do tektonskog izdizanja koji je oblikovao Dinarske planine i ova brda, današnje otoke Viškog arhipelaga. Stoga duž obala nalazimo spektakularne klifove. Svaka stranica ove geološke “knjige” priča priču staru 1000 godina. Bogati zapisi ove „Posejdonove biblioteke“ nižu se i duž uvale Salbunora, a ukrašeni su fosilnim ornamentima koji prikazuju obrise i teksturepraživota. Karbonatni mulj i pijesak, kasnije okamenjen (litificiran) u sloj čvrste vapnenačke stijene, nastajao je od usitnjenih dijelova fosilnih ljuštura.

U lagunama tadašnje Jadranske karbonatne mikroploče, ukopani u mulj, na dnu toplog tropskog mora u velikom broju živjeli su tadašnji školjkaši rudisti. Udar asteroida prije 66 milijuna godina zapečatio je sudbinu ovih praživotinja zajedno s dinosaurima. U perioduizdizanja razine mora ljušture rudista i puževa pretvorile su se u fini pijesak. Njega su nosile morske struje stvarajući prudove.

Priča o Martinu Bogdanoviću, čovjeku s otoka Biševa, koja se prenosi usmenom predajom, kaže kako je jednoga dana kopao u vinogradu na Biševu i slomio dršku motike. Bio je u dilemi, kazuje priča, da li popraviti motiku ili otići u Ameriku. Odlučio je baciti motiku i otputovati u Ameriku, jer je upravo završio službu u austro-ugarskoj mornarici te je bio slobodan napustiti svoju domovinu.

U San Diegu počeo se baviti ribolovom. Kad je uštedio novac od ribolova, odlučio je 1917. godine osnovati tvornicu za preradu ribe u San Pedru. Da bi mogao organizirati ribolov dalje od obale trebao je pronaći rješenje kako duže vremena očuvati svježom ulovljenu ribu. U knjizi The Port of Los Angelos navedeno je da je Martin Bogdanović inovator koji je prvi upotrijebio kašasti led za zaleđivanje ribe na brodu. Tim izumom vrata prostranstava oceana bila su otvorena. Uspjeh njegove tvornice temeljio se na iskustvu američkih doseljenika s njegova otoka koje je zapošljavao u svojoj tvornici. Martin Bogdanović došao je iz siromašne zemlje u zemlju koja je nudila priliku za uspjeh sposobnim i hrabrim ljudima. Tako je siromašan ribar s otoka Biševa postao najveće ime američke ribarske industrije.

Na obalama uvale nalaze se brojni zanimljivi geološki oblici, izumrli školjkaši iz doba dinosaura, te okamenjeni morski prudovi izgrađeni od milijuna kućica fosilnih puževa. Na pijesku Salbunare raste rijetki i u Republici Hrvatskoj ugroženi primorski žilj (Pancratium maritimum), koji se ne smije brati. Na pijescima Gornje Salbunare razvila se bogata zajednica puževa te vegetacija pijesaka sa stenoendemičnom vrstom, pjeskovitom lazarkinjom (Asperula staliana) kojoj je otok Biševo ujedno i jedino poznato nalazište. Društvo joj prave i pješčana sijačica (Sporobolus pungens) i kritično ugrožena valjkasta zupčica (Imperata cylindrica), te nedavno novootkrivena vrsta u hrvatskoj flori, jonijski sunčac (Helianthemum jonium).

U formiranju trenutnog vegetacijskog pokrova na otoku Biševu veliku ulogu je imao požar iz 2003. godine, koji je zahvatio više od 3/4 otoka. Samo krajnji sjeverni dio otoka nije izgorio. Stoga trenutno na otoku Biševu dominiraju bušici ružmarina (Rosmarinus officinalis) s mnogocvjetnom resikom (Erica multiflora). Na južnom dijelu otoka nalazila se prije požara razvijena prirodna mediteranska vazdazelena šumska zajednica hrasta crnike (Quercus ilex), a na pojedinim mjestima je danas razvijena kao šuma alepskog bora (Pinus halepensis). Do sada je u flori otoka Biševa zabilježeno ukupno 485 vrsta i podvrsta. Utvrđene su 43 biljne vrste koje pripadaju različitim kategorijama ugroženih vrsta, 88 zaštićenih biljnih vrsta i sedam endemičnih vrsta. Iako u manjem obimu, vegetaciju Biševa predstavlja, i nekada zastupljeniji, kultivirani krajolik uglavnom prekriven nasadima vinove loze.

Sredozemno more i njegova rubna mora, predstavljaju određenu prepreku u migraciji, pa ptice koriste usputne, posebno isturene pučinske otoke, za odmor. Pa tako i Biševo. Najbolje vrijeme za promatrati najveći broj vrsta ptica na Biševu je svakako jesen, jer je jesenska migracija sporija i ptice se duže zadržavaju na usputnim postajama. Ali treba imati u vidu da različite vrste sele u različito vrijeme, pa ta „jesen“ počinje već u drugom dijelu srpnja i traje do sredine studenoga. Tako je ova jesenska migracija ptica preko Biševa i drugih pučinskih otoka tijekom desetaka tisuća godina zapravo stvorila cijelu jednu novu ekološku nišu, kojoj se kroz to dugo razdoblje evolucije prilagodila jedna posebna nova vrsta, Eleonorin sokol o kojem nešto više čitajte na ploči br. 25.

Sastav i oblik zrnca pijeska (dominantno zrnca karbonatnih stijena, te vrlo male količine minerala iz magmatskih stijena) te njihova struktura, ukazuju da su ovi pijesci nastali u uvjetima suhe klime. Nadalje, u pijescima su pronađeni fosili kvartarnih kopnenih puževa koji su živjeli u uvjetima suhe i relativno hladne klime prije oko 25 000 godina. U to je vrijeme na sjevernoj hemisferi dominirao ledeni pokrov, a razina Jadranskog mora bila je oko 120 m niža nego što je danas. Samim time Biševo je bilo samo brdo u relativno nizinskom okolišu pod utjecaj velikih rijeka, Cetine i Neretve, koje su donosile materijal iz udaljenih područja Dinarida. Vjetar je taj materijal, zajedno sa materijalom nastalim trošenjem malih lokalnih otočića izgrađenih od magmastkih stijena, nanosio na brda kakvo je bilo i Biševo.

Uz naselje su prisutni vinogradi i male obradive površine kao što su voćnjaci i povrtnjaci. Od voćnih kultura uzgajaju se vinogradarske breskve, nektarine, višnje, šljive, masline i agrumi. Postoji izreka: “Svaku lozu hvalu, ali plavac sadi”. Autohtona hrvatska sorta plavac mali, najznačajnija je sorta podregije srednja i južna Dalmacija. Zbog svoje jačine često ga nazivaju “divlje vino”, a posebnu aromu daje mu eolski pijesak koji čini kvalitetnu podlogu za njegove nasade. Vino plavca malog prvo je vino sa zaštitom zemljopisnog porijekla u Republici Hrvatskoj. Zbog svojih karakteristika, Biševski plavac je bio jako hvaljeno vino na Europskom tržištu krajem 19. i početkom 20. stoljeća. U to doba Europom je harala filoksera (Dactulosphaira vitifoliae), uš koja je uništila skoro sve europske vinograde. Srećom u pijesku se filoksera teško razvija, tako da su biševski vinogradi nadživjeli europsku vinogradarsku krizu.

Jama Smokvina, izvornog imena Jama na Gatuli, dobila je ime po velikoj smokvi koja raste iz njezinog otvora. Ulaz u jamu prosječnog je promjera od oko 7 metara, a krajnji jugozapadni, najdublji dio jame završava zarušenom pukotinom u neprolaznom suženju iz kojeg se da naslutiti da je jama u prošlosti bila i dublja. Druga jama Jezera na Gatuli nalazi se s druge strane makadamskog puta 50-tak metara od Smokvina, te ima dva ulaza, špiljski i jamski. Na stropu dvorane vidljive su malobrojne tanke sige, kolokvijalno zvane „makaroni“, dok su nakon siparišnog dijela u jami sve brojniji veći speleotemi – prije svega saljevi, stalagmiti i stalaktiti. Jama Jezera je zasad najdublja jama otkrivena na otoku Biševu s dubinom od 29 metara. Ova jama spada u stanišni tip 8310 čije je posjećivanje zatvoreno za javnost. Nju naseljavaju i šišmiši (Chiroptera), koji su svi od reda zaštićene vrste. Jama je tipsko nalazište (locus typicus) stonoge dvojenoge Eroonsoma adriatica opisane 2003. godine.

Na istočnoj obali Jadranskog mora ukupno su postojale 74 obalne bitnice, od čega su 31 bile smještene na kopnu, a 43 na otocima. Otok sa najviše obalnih bitnica je Vis (7), slijede ga Korčula i Lošinj sa po 4 obalne bitnice, zatim Veli i Mali Brijun, Cres, Žirje, Veli Drvenik, Hvar i Mljet svaki sa po dvije obalne bitnice. Bitnica ili baterija je topnička vojna jedinica sastavljena od topničkog oružja. Sastoji se od 50-60 vojnika i 3 do 6 komada artiljerijskog oružja. Po namjeni može biti protuzračna bitnica, bitnica obalnog topništva i dr. Na Gatuli je izgrađena bitnica obalnog topništva stacionarnog tipa u otvorenom aplasmanu s 4 topa. Ispod površine zemlje su ukopani potkopi. Maskiranjem otvorenog aplasmana bitnica se mogla lako sakriti u okoliš. Na ilustraciji se može vidjeti shema potkopa koji su organizirani na način da vojnici mogu provesti dulji period ispod zemlje. Popis obalne artiljerije na Jadranu iz 1948. godine navodi da je obalna topnička bitnica na Biševu imala 4 topa kalibra 80 mm model 28 češkog porijekla marke Škoda s 5088 metaka.

Institut Plavi svijet od 2007. godine istražuje dobre dupine na području srednjeg Jadrana, a od tada su brojne skupine opažene upravo na prostoru koji je ispred vas. Pozivamo vas da se zagledate u morsku površinu i sami pokušate pronaći skupinu ovih životinja! Na širem području uz otok Biševo obitava nekoliko stotina jedinki pa ćete možda opaziti Kulfora, Napuhavca ili Babalinu koji svoja imena duguju lokalnim nazivima za ove životinje i stoljetnoj tradiciji suživota ljudi i dupina u viškom akvatoriju. Ukoliko ste se ovdje zatekli u proljeće ili rano ljeto, imat ćete priliku vidjeti i novorođene mladunce koji plivaju tik uz majku. Morski prostor neposredno uz otok, koji predstavlja važno stanište za ove životinje, obuhvaćen je zaštićenim područjem u sklopu Natura 2000 ekološke mreže kako bi se osigurali povoljni uvjeti za opstanak ove zajednice.

Nastanak dvije najpoznatije špilje, Modre i Medvidine vezan je uz tektonske procese koji su uvjetovali pružanje špilja (rasjed Modra špilja, rasjed Biskup), a erozijski i korozijski procesi proširili su i oblikovali njihove kanale. Siparišni odroni u južnoj uvali Trešjavac također su nastali djelovanjem tektonskih procesa, vjerojatno izdizanjem solnog dijapira. Na sjeveru Biševa, izdignute i ukošene naslage nekadašnje Jadranske karbonatne platforme čine kamenu knjigu (Libar) koja u sebi čuva zapise iz doba dinosaura. Značajne površine otoka prekrivene su tankim, do 10 metara debelim pokrovima eolskog pijeska koji se, kako mu i samo ime govori, nataložio djelovanjem vjetra (Eol, grč. Αἴολος, Aiolos, je grčki bog vjetra). Najveći pokrovi od eolskih pijesaka su u Salbunari i u Potoku.

U prošlosti je more Biševa bilo izvorom hrane za njegove stanovnike, a danas je izvorom prihoda za čitavu zajednicu Grada Komiže. Bez Modre špilje, koja je najpoznatiji morski fenomen čitave ove priče, posjetiteljskog centra ne bi ni bilo, kao ni ove ploče koju sada čitate. Dvije najpoznatije polupotopljene morske špilje, Modra i Medvidina, najpoznatija su morska atrakcija srednje Dalmacije i šire međutim podmorje Biševa skriva i puno vrijednije morsko blago. O naseljima posidonije možete čitati na ploči br. 4 iznad Mezuporta, a o eolskim pijescima morskih plaža na ploči br. 15 u Salbunari, dok za vrh Stražbenice ostavljamo priču o najdubljem dijelu Biševa, koraligenskim strmcima koji su naziv dobili po crvenim algama iz porodice Corallinaceae. Duboke su to stijene obrasle koraljima poput  žute gorgonije (Savalia savaglia) i velike rožnjače (Paramuricea clavata), a najdublje i u skrivenim pukotinama nalazimo crveni koralj (Corallium rubrum). Plići pak strmci u razini plime i oseke prekrivaju algalni vijenci čiji je osnovni biokonstruktor alga Lithophyllum byssoides, izvrstan indikator srednje razine mora.

Jedini sredozemni tuljan, na ovim prostorima poznat po imenu morski čovik, trenutno se smatra izumrlim na prostoru Jadranskog mora. Danas sredozemna medvjedica svoje utočište pronalazi samo u sjeveroistočnom dijelu Mediterana, poluotoku Capo Blanco u zapadnoj Sahari, i na arhipelagu Madeira u Atlantiku. Na otoku Biševu sredozemna medvjedica je posljednji put viđena davne 1964. godine kada ju je ubio ribar. Genetskim istraživanjima utvrđeno je da se radilo o odrasloj ženki. 160 m dugačka Medvidina špilja na sjevernom suženom i teže prohodnom kraju završava s malenim žalom od šljunka pa je idealna sredozemnoj medvjedici za život i podizanje mladih. Najimpresivniji je ulaz u špilju sa velikom izbrazdanom rasjednom plohom (paraklazom) koja nalikuje na velika kamena klizna vrata, visine oko 27 m i širine oko 7 m, tzv. Tektonska vrata.

Eleonorin sokol (Falco eleonorae) je vrsta koja gnijezdi uglavnom na Sredozemlju i na pučinskim otocima. U Hrvatskoj to je upravo ovo područje širega viškog akvatorija, pa tako i Biševo. Najviše je gnijezda na jugu otoka, oko uvale Trešjavac. Osim neobične vezanosti baš za pučinske otoke, neobično je i vrijeme gniježđenja Eleonorina sokola – ljeto i rana jesen. A ne kao sve druge vrste ptica u proljeće. Pa zašto je tomu tako? Životne su zajednice u prirodi tako čudesno usklađene i isprepletene, da svaka vrsta nalazi sebi nišu u koju se smjesti. Tako je i Eleonorin sokol – mala grabljivica koja se hrani malim pticama – smjestio svoje razmnožavanje baš tamo i baš tada gdje su i kada najveće koncentracije malih ptica, kojima hrane svoje mlade – na pučinske otoke u vrijeme jesenske migracije. A onda, kada mladi već dobro rastegnu krila, u listopadu i studenom, ovi sokoli polako krenu prema jugu, čak do Madagaskara, gdje provedu zimu.