„Put poja“ tematska je staza posvećena upoznavanju života pojora, stanovnika polja u unutrašnjosti otoka, u zaleđu Komiže! Upoznajte kulturni krajolik koji oblikuju suhozidi, kule, vapnenice, bunje, kamenolomi, vinogradi, maslinici i naselja na visoravni, a koji svjedoče tisućljetnom kontinuitetu življenja od prapovijesti sve do danas. Sve navedeno izravno je povezano s neživom prirodom, tj. pretpovijesnim geološkim nastankom otoka: raspucanim i pločastim karbonatnim stijenama, nepropusnim dolomitima, kalcitom bogatim vapnencima, rahlim padinskim naslagama i zemljom crvenicom.

Uživanje u prirodi i vidicima, malim organskim naseljima izgrađenim na uzvisinama, upoznavanju s prirodom, florom i faunom, makijom, autentičnim vrstama bilja i domaćih i divljih životinja, učenju o poljoprivrednom kalendaru, nasadima, obradi vinograda i maslinika, proizvodnji vina, maslinovog ulja i vapna, upoznavanju pojarskog načina života, njihovih stambeno-gospodarskih sklopova, njihova jezika, pogleda na život i svijet te baštinom koju su nastavili još iz prapovijesnih, ilirskih i antičkih vremena, o kojima svjedoče humci, gomile, ilirske nastambe i rimske vile rustike. Opojni mirisi ružmarina, lavande i ostalog mediteranskog aromatičnog i eteričnog bilja, smokvi, autentična domaća prehrana – hib i viška pogača, smještaj u autentičnim ambijentima.

Grad Komiža sagrađen je uz prostran Komiški zaljev koji je nastao erozijom 2 km širokog solnog dijapira. Uz rubove zaljeva nalazimo najstarije stijene na obalama Jadrana, nastale početkom doba dinosaura – mezozoika, prije 220 milijuna godina.

Komižom dominira brežuljak s utvrđenim samostanom sv. Nikole okružen terasama s vinogradima od kojeg se prema zapadu gotovo do mora pružaju obrađene poljoprivredne površine.

Posebnu vrijednost Komiži daje karakteristična povijesna slika obale – kuće koje „izviru“ iz mora i šljunčane plaže između njih.

Od crkve Gusarice na sjeveru Ribarska ulica krivuda iza prvog reda kuća prolazeći kroz Malu Bandu do Rive. Okomito na nju postavljene su poprečne ulice koje završavaju u poljima.

Na kraju Rive nalazi se utvrda Komuna iza koje je mali trg s crkvom Gospe od Sedam Žalosti od kojeg krivuda ulica do crkve sv. Roka na južnom kraju stare Komiže.

Osnovno su obilježje povijesne strukture Komiže građevine nanizane jedna do druge uz sam rub ulice, građene uglavnom od kvartarnih breča, najmlađih stijena komiškog zaljeva nastalih tijekom zadnjih 2,6 milijuna godina. U začelju kuća nalaze se vrtovi koji se poput češlja provlače između uličnih nizova.

VUGAVA BIJELA

Vugava bijela poznata je još i pod nazivima Bugava, Ugava, Viškuljka. Spada u red najboljih bijelih sorti vinove loze u Hrvatskoj.

Vugava se ne uzgaja nigdje drugdje u svijetu te se smatra hrvatskom autohtonom sortom. Na Visu se uzgaja stoljećima. U manjoj je mjeri rasprostranjena na susjednim otocima i priobalju. Zbog ranijeg dozrijevanja te vrućih ljeta, vina vugave sadrže visok postotak alkohola.

Ključan dio terroira vugave čine rahla tla, koja se sastoje od fragmenata stijena pomiješanih sa zemljom crvenicom.

PLAVAC MALI

Autohtona hrvatska sorta Plavac mali najznačajnija je sorta srednje i južne Dalmacije. Vina Plavca malog intenzivno su obojena crna vina. Tamna rubinska boja dobiva se od tanina koji se nalazi u kožnatim opnama zrna. Specifičnost mu je bogatstvo kiselinama. Blago je gorkog i trpkog okusa.

Premda plavac najbolje uspijeva na pješčanim poljima istočnog dijela otoka, nalazimo ga i na drugim škrtim tlima i položajima povoljne ekspozicije, gdje su zbog insolacije prinosi su niži, no sadržaj šećera, obojenost i aromatski profil grožđa omogućuje proizvodnju vrhunskih vina. Zbog njegove jačine često ga nazivaju „divlje vino“.

Gustirna (cisterna) je spremnik kišnice koja se prikuplja s krova ili s naplava, kosine.

Prije izgradnje javnog vodovoda otočani su se snabdijevali vodom iz gustirni koje su gradili uz svoje kuće i u polju. Ponegdje su u naseljima građene i javne gustirne većeg volumena s naplavom velike površine.

Poljske gustirne često su veoma stare. Njihovi naplavi građeni su poput krova od kamenih ploča, a spremnici vode dijelom su ukopani u zemlju i zidani od kamena vezanog mortom s vapnom ili santorinom. Svodovi spremnika vode građeni su kamenom na volat (luk). Ograđeni otvor gustirne zove se kruna. Uz nju je metalni sić (kanta) vezan konopom ili lancem pomoću kojeg se grabila voda. Manji bazen (pilo) kraj gustirne služio je za otapanje modre galice kojom se prskaju vinogradi.

Mjestimice su gustirne građene i u živoj stijeni jer su dolomiti koje nalazimo na južnim padinama Huma dijelom vodonepropusni.

Prvo vodocrpilište na otoku Visu izgrađeno je 1964. godine u uvali Pizdica na kontaktu dijapira koji čine vodonepropusne solne i vulkanske te propusne karbonatne stijene. To vodocrpilište i danas snabdijeva Komižu pitkom vodom.

Natura 2000 je ekološka mreža Europske unije koju čine prirodni stanišni tipovi i staništa divljih vrsta od interesa za Europsku uniju. Njezin je cilj očuvati ili ponovno uspostaviti povoljno stanje za ugrožene i rijetke vrste te prirodne i poluprirodne stanišne tipove. Temelji se na EU direktivama, područja se biraju znanstvenim mjerilima, a kod upravljanja tim područjima u obzir se uzima i interes te dobrobit ljudi koji u njima žive.

Zbog očuvanja ciljanih životinjskih i biljnih vrsta te njihovih staništa, čitav prostor Viškog arhipelaga s ukupno 7 kopnenih i 9 podmorskih područja uvršten je u ekološku mrežu Natura 2000.

Od zaštićenih kopnenih vrsta najznačajnije su pučinske vrste ptica Eleonorin sokol, kaukal i gregula, od sisavaca šišmiši, od gmazova endemične forme krške gušterice koje žive na pučinskim otočićima te neotrovna najduža europska zmija – četveroprugi kravosas.

Među zaštićenim morskim vrstama izdvajaju se dobri dupin, šarolika koraligenska biocenoza s gospodarski važnim crvenim koraljem i vrlo rijetkim crnim koraljem te najraširenija endemska morska cvjetnica Sredozemlja – posidonija.

Do sada je evidentirano 38 potopljenih i polupotopljenih morskih špilja, jednih od ciljanih staništa ekološke mreže Natura 2000.

Kapelica „Pol Gospojicu” izgrađena je još u 17. stoljeću u suhozidnoj ogradi uz staru cestu sjeverno od puta koji iz Podhumlja vodi u Komižu. U njoj se nalazi slika Gospe.

Kapelica je građena od blokova lokalnog kamena, koje je već priroda definirala trošenjem slojeva karbonatnih stijena po pukotinama. Za pokrivanje krovova često su se upotrebljavali prirodno tanki slojevi pločastih vapnenaca.

Kapelice su manji sakralni memorijalni spomenici i svetišta u ruralnom ambijentu. Obično se nalaze uz putove ili na raskrižjima gdje služe kao orijentacijske točke, svojevrsni putokazi. U njima je oltar, svetačka skulptura, slika ili raspelo, no bez svetohraništa.

Kapelicama se posvećuju mjesta, podižu se radi zavjetovanja za budućnost, zahvalnosti za prošlost ili jednostavno iskazivanja pobožnosti prema Presvetom Trojstvu, svetcima i Bogorodici.

Tragovi su to religioznog uvjerenja i svojevrsna duhovna ekologija oplemenjivanja prostora, utjecaja na naše razmišljanje i osjećanje te stavljanje naših životnih putova i prostora pod višu zaštitu.

Ružmarin (lat. Rosmarinus officinalis L.) zimzelena je mediteranska grmolika biljka aromatičnog mirisa iz porodice usnjača (Lamiaceae).

Karakteriziraju ga tamnozeleni igličasti listovi pikantnog gorkog okusa i sitni ljubičastobijeli cvjetovi. Cvate od ožujka do svibnja te u rujnu i listopadu.

Budući da voli sunčane i kamenite krajeve sa suhom klimom i škrtim tlima bogatim kalcijem, samoniklo raste u priobalju i na otocima. Na otoku Visu tradicionalno se prikuplja i proizvodi još od kraja 19. stoljeća.

Sadrži eterična ulja, a upotrebljava se kao začin, prirodni lijek te u proizvodnji meda i kozmetike.

LAVANDA

Lavanda (lat. Lavandula) je zimzeleni mirisni polugrm iz porodice usnača (Lamiaceae) karakterističnih ljubičastih cvjetova.

Na otoku Visu uzgaja se prava lavanda i lavandin – autohtoni hibrid poznat kao domaća hvarska lavanda ili budrovka. Budrovka je otpornija, intenzivnijeg mirisa te daje tri puta više eteričnog ulja od prave lavande.

Uzgoj lavande na Visu počinje nakon Prvog svjetskog rata, tijekom vinske krize, kada se od prodaje jedne litre lavandinog ulja moglo preživjeti i nekoliko mjeseci.

Lavanda se upotrebljava u narodnoj medicini, proizvodnji meda i kulinarstvu, a eterično ulje u kozmetičkoj proizvodnji.

Ladanjsko-gospodarski sklop Mardešić izgrađen je između sela Podhumlja i Podšpilja. Slično većini sklopova u unutrašnjosti otoka Visa i ovaj sklop je razvijen uz put. Najstariji istočni dio nastao u 18. stoljeću obuhvaća stambene i gospodarske građevine. Zajedno sa zapadnim dijelom ograđen je visokim zidom s klasicističkim portalom. Građevni materijal uglavnom je prirodni kamen – vapnenac.

U prvoj polovini 19. stoljeća bio je u vlasništvu obitelji Marinković. U ruševini najstarije kuće sklopa moguće je prepoznati izvornu prostornu organizaciju stambeno-gospodarske kuće 18. stoljeća s kuhinjom u potkrovlju.

KAPELICA SVETOG NIKOLE

Kapelicu sv. Nikole u Podhumlju podigao je 1926. godine Nikola Mardešić na svom imanju s nakanom da u njoj sagradi malu grobnicu za sebe i svoju suprugu Mariju. Nikola je bio kapetan duge plovidbe i austrijski vitez koji je osamostalio Župu Podšpilje od Komiške župe.

Kapelica je izgrađena jednostavnije od izvornog nacrta. U kapelici su kipovi Gospe Lurdske, sv. Nikole i sv. Antuna Padovanskog, a na blagdane tih svetaca u kapelici se slavila misa za pokojne supružnike Mardešić. Svetohranište od bijelog kamena – rudistnog vapnenca, izgrađeno je 1962. godine.

Brdo Krušovica, visoko 279 m, dijeli zaseoke Mulićovo u Podhumlju i Duboka na istoku.

Stvarajući plodno tlo pojori su od iskopanog kamenja još od prapovijesti gradili kamene humke (gomile) koji su služili kao grobovi ili izvidnice te male poljske kućice – bunje, formirajući tako plodne terase za uzgoj vinove loze, maslina i smokvi.

Do sredine 19. stoljeća pojori su se u većoj mjeri bavili stočarstvom, posebno kozarstvom, odnosno proizvodnjom i izvozom kozjeg sira.

LOKVA KRUŠOVICA

Lokva na brdu Krušovica nastala je akumulacijom kišnice na nepropusnom udubljenju nastalom eksploatacijom zaglinjenog tla još u pretpovijesno vrijeme. Služila je kao napajalište stoke u vremenu kada je stočarstvo bilo značajna gospodarska grana na Visu.

Kružnog je oblika promjera 15 metara i dubine oko 2,5 metra. Iz smjera Duboke, Podhumlja i Podšpilja vode putovi do tri kamena stubišta u lokvi sagrađena u drugoj polovici 19. stoljeća kada je lokva popločana i ozidana kamenjem. Kada je stočarstvo izgubilo na značenju, postala je mjesto za pranje rublja i druženje pojora.

Nakon izgradnje vodovoda 1964. godine lokva je zapuštena i oko nje je izrasla makija.

Nije poznato točno vrijeme izgradnje utvrda (kula) ladanjsko-gospodarskih sklopova na poljima Visa. Pretpostavlja se da su građene tijekom mletačko-turskih sukoba sredinom i krajem 17. stoljeća.

Ruševna Zonkotova kula nalazi se na južnoj padini Zonkotova brda. Pretpostavlja se da ju je izgradio Ivan Žuanić iz obitelji nadimka „Zonkotovi“. On se istaknuo u mletačkoj mornarici i prema predaji dobio dozvolu da sazida kulu na svojem imanju, no moguće je da ju je izgradio Antun Zanchi, kaštelan komiške utvrde ili pak Matija Ivičević zvan Zanchi.

Zonkotova kula dio je stambeno-gospodarskog sklopa Zanchi u kojem je kula, osim za obranu, služila i za stanovanje. Uz njezino bočno pročelje nalazi se niz stambeno-gospodarskih prizemnica i jednokatnica s bunarom u dvorištu. 

Prostrana četverokutna jednokatna kula s uskim puškarnicama i topovskim otvorima na svim pročeljima kata bila je najsnažnija fortifikacijska građevina hvarsko-viške ladanjske izgradnje, no već je 1834. godine opisana kao ruševina. U kulu se ulazilo ljestvama preko prvog kata. Svodovi su kameni, a na katovima su sačuvane kamene peći za grijanje i kuhanje.

Nepravilni oblik kamenih bloketa od kojih je izgrađena kula upućuju na lokalni vapnenac.

Prva škola u „Poju“ otvorena je 4. studenog 1901. godine u zaseoku Pri Galiju, u privatnoj zgradi, kao jednorazredna mješovita škola sa 105 učenika.

Školske godine 1914./1915. prerasla je u četverogodišnju, odvojeno podučavajući djevojčice i dječake. Kasnih dvadesetih i ranih tridesetih u „Poju“ su djelovale tri škole, u Žena Glavi, Pri Galiju te u Podhumlju.

Školska zgrada u Podšpilju izgrađena je 1938. godine. Godine 1955. škola postaje osmogodišnja, no 1969. godine ukinuta je zbog malog broja učenika.

Od 1996. do 1999. godine nakratko je ponovno otvorena kao područna škola OŠ „Komiža“.

‍

ZADRUŽNI DOM

Vinogradarsko-vinarska zadruga Podšpilje osnovana je 1922. godine na čelu s Antom Borčićem Kosonom s Taleža. Izgradnja prizemlja zadružnog doma s konobom za vino, dvoranom za zabave i trgovinama dovršena je 1926. godine.

Nacrtima iz 1927. godine predviđena je izgradnja neoklasicističke palače, no svjetska gospodarska kriza 1930-ih te Drugi svjetski rat zaustavili su izgradnju takvog objekta.

Godine 1950. dograđena su dva kata, velika društvena sala te kancelarije, a 1960. gornji podrum.

Posljednju subotu u listopadu u Zadružnom domu održava se Sabatina, tradicionalna proslava završetka jematve, berbe grožđa, u organizaciji udruge Lavurat za poja.

Crkva Rođenja Marijina simbol je zajedništva pojora te je svjedok povijesti, kulture i tradicije u Poju.

Radovi na izgradnji crkve započeli su 25. travnja 1893. godine predvođeni majstorima Ivanom (Zane) Marinkovićem – „Meštrazane“ i njegovim sinom Vickom, poznatima po izgradnji svjetionika na Palagruži. Za izgradnju se upotrebljavao uglavnom lokalni kamen, a zvonik na preslicu sagrađen je 1899. godine od kamena s otoka Korčule.

Redovite nedjeljne i blagdanske mise u Podšpilju započele su 1917. godine.

Sadašnji oblik crkve potječe iz 1931. godine kada je postojeći prezbiterij pretvoren u lađu, a sakristija u prezbiterij te je dograđeno pjevalište („balatura“). Glavni oltar potječe iz samostanske crkve sv. Jeronima u Visu. U bočnim nišama nalaze se kipovi sv. Josipa i Srca Isusova iz 1931. god. Betonski zvonik s novim elektronskim zvonima sagrađen je 1969. godine.

Oko kamenog oltara iz 1990. godine župljani nakon blagdana svetog Nikole grade poznate kamene podšpiljske jaslice.

Blagdan Male Gospe 8. rujna tradicionalno se slavi u crkvi Rođenja Blažene Djevice Marije u Podšpilju, gdje se održava i pučka fešta u organizaciji udruge Lavurat za poja.

Žena Glava je selo neobičnog imena u središtu otoka Visa, povrh Podšpilja i Dračevog polja.

Najvjerojatnije porijeklo imena je „Žedna Glava“, odnosno žedno, bezvodno brdo, dok druge teorije nagađaju da je nekad u prošlosti poglavar mjesta bila žena.

Najstariji su gornji dijelovi sela, tzv. Molo Bonda i Velo Bonda, između kojih se nalazi središnje seosko okupljalište zvano Blakaus na kojem se na blagdan sv. Nikole palio seoski krijes.

Najveći dio kuća u Žena Glavi u današnjem obliku podignut je u zadnjim desetljećima Austro-Ugarske kad je u selu cvalo vinogradarstvo.

‍

BOROVIK

Borovik je selo nastalo prije dvjestotinjak godina, smješteno na približno 300 metara nadmorske visine između uzvisina Glavice, Kampanela i Toninovog Barda podno Huma, najvišeg vrha otoka Visa (587 m).

Poviše Borovika, ispod stijene Orlovice, nalazi se kompleks polušpilja poznatijih kao Titova špilja, nazvan po Josipu Brozu Titu koji je 1944. godine boravio u njima kao vrhovni komandant jugoslavenskih partizana.

U mjestu se nalazi Mladineova kula, utvrda iz 17. stoljeća, i Trušin dvor, ruševina komiškog posjednika Alviža Borkovića nazvana po obitelji Mardešića Trušinih koja ju je kasnije naslijedila.

Višani su od antičkih vremena neplodno tlo pretvarali u plodne terase vadeći iz tla kamenje kojim su gradili suhozidne mreže po brdima otoka Visa. Nekada su do samih vrhova brda dopirali vinogradi, no danas ih uglavnom prekrivaju borovi i makija.

„Zlatno doba“ viškog vinogradarstva bila je druga polovica 19. i početak 20. stoljeća kada je čak četvrtina otoka bila zasađena vinogradima.

„Vinska klauzula“, trgovinska odredba kojom je od 1891. do 1905. godine bio dopušten uvoz talijanskih vina na austro-ugarsko tržište, a potom pojava filoksere, bolesti vinove loze, koja je pred Prvi svjetski rat poharala dalmatinske vinograde, zakočili su razvoj viškog vinogradarstva.

Danas se na rijetkim obrađenim terasama Borovika uzgaja uglavnom maslina.

MASLINA

Maslina ili uljika je zimzeleno stablo gorko-zelenog do crnog ploda bogatog uljem.

Maslina cvate od travnja do lipnja, a plod se bere u listopadu i studenom. Otporna je na sušu, no voli pjeskovita tla koja zadržavaju vlagu, stoga dobro uspijeva u kršu. Stablo masline može živjeti više od 1000 godina.

Na otoku Visu uzgajaju se autohtone sorte maslina Oblica, Levantinka, Lastovka i Drobnica.

Duboka je naselje formirano nizom spojenih kuća uz samo jednu ulicu. Niz je nastao dograđivanjem novih stambenih jedinica uslijed odjeljivanja mlađih članova obitelji.

Podno Duboke nalazi se istoimena uvala građena od bijelog rudistnog vapnenaca izuzetno bogatog kalcitom koji je nastao prije 90-ak milijuna godina u razdoblju gornje krede, a služio je kao sirovina za proizvodnju vapna visoke čistoće.

VAPNENICA ILI JAPNENICA

U uvali Duboka sačuvana je nezapaljena vapnenica (japnenica) – kamena konstrukcija slična bunji koja je služila za dobivanje vapna na tradicijski način, izgaranjem kamena vapnenca. Gradila se tako da bi se nakon ispunjenja svoje funkcije srušila. Vapnenicu u Dubokoj izgradila je seljačka radna zadruga sredinom 20. stoljeća, a ostala je čitava zahvaljujući činjenici da nikada nije zapaljena.

Sastoji se od okrugle jame, kotla, oko koje je podignut kružni temelj u dva koncentrična kruga. Kroz mali otvor iznad kotla ubacivalo se granje u ložište nad kojim je kupolasti svod, a nad svodom zaravnjenje u obliku krnjeg stošca. Nakon paljenja vatre vapnenica se ložila neprekidno tri dana i noći. Poslije tri dana hlađenja moglo se uzimati vapno s vrha.