‍
Vugava bijela, poznata još i pod nazivom Bugava, Ugava, Viškuljka, te spada u kategoriju: gotovo ugrožena vrsta. No također spada u red najboljih bijelih sorti vinove loze koje imamo u Hrvatskoj.

Podrijetlo sorte je nepoznato, međutim, prema svim dostupnim podatcima ne uzgaja se nigdje drugdje u svijetu, i smatra se hrvatskom autohtonom sortom. Na Visu se uzgaja stoljećima, što dokazuje i prvi spomen naših vina opisuje Agatharid, grčki povjesničar i zemljopisac iz Knida, u svom djelu „Gozba učenjaka“,( II.st. pr. K.). Vjerojatno je donesena za vrijeme grčke kolonizacije Jadrana (IV.-VI. st.p.K.) ili je nastala za vrijeme njihove vladavine, kada je otok Vis bio poznat pod nazivom Issa.

Rasprostranjena je na otoku Visu, a u manjoj mjeri na susjednim otocima i priobalju. Najpoznatija je sorta otoka Visa, dobre je rodnosti i od davnina ima visoku reputaciju. Ona daje vina s izrazito punim tijelom, fine i ugodne voćne arome koja često podsjeća na prezrelo voće, ugodne svježine i pitkosti. Zbog ranije dobi dozrijevanja, te izrazito vrućih ljeta u Dalmaciji, vina vugave su često s visokim postotkom alkohola. Vina vugave preporučuju se servirati uz ribu, školjke, salate od plodova mora te uz lagana jela od bijelog pilećeg mesa.

Zbog lijepog izgleda i okusa koristila se i kao zobatica, ali su osobito cijenjena njezina desertna vina dobivenog na tradicionalni način, koji se prakticirao na cijelom Mediteranu, od grožđa presušenog na suncu. I danas je jedna od najvažnijih sorti otoka Visa.

Postoji izreka: „Svaku lozu hvali, ali plavac sadi“

Autohtona hrvatska sorta Plavac mali, najznačajnija je sorta podregije srednja i južna Dalmacija te je većina vinograda monosortna. Jedna je od dalmatinskih sorti čija populacija nije ugrožena. Vino plavca malog prvo je vino sa zaštitom zemljopisnog porijekla u Republici Hrvatskoj.

Plavac mali ističe se kvalitativnim potencijalom, jačine ne ispod 13,5%. Vina Plavca malog intenzivno su obojena crna vina. Tamna rubinska boja dobiva se od tanina koji se nalazi u kožnatim opnama zrna. Specifičnost mu je bogatstvo kiselinama te je vrlo bogato i složeno aromama suhih šljiva, zrele kupine, trešnje..,blago gorkog i trpkog okusa.

Na škrtim tlima i položajima povoljne ekspozicije, te zbog insolacije (refleksija od površine mora), prinosi su niži, no sadržaj šećera, obojenost i aromatski profil grožđa omogućuje proizvodnju vrhunskih vina. Zbog svoje jačine često ga nazivaju „divlje vino“.

Nerijetko su se proizvodili i opoli, vina dobivena brzom preradom crnog grožđa, a u nekim područjima od presušenog grožđa proizvodio se i prošek.

Ovo vino servira se na temperaturi od 16-18°C, dobro se slaže s morskim brodetima, plavom ribom pripremljenom na razne načine, jelima od tamnog mesa i divljači, kao i sa zrelim sirevima.

Na otoku Biševu (tal.L'Isola dei Busi), 90% vinograda isključivo je sorte Plavac mali. Otok Biševo, ukupne površine 5,84km², smješten jugozapadno od grada Komiže, poznat je po svojoj Modroj špilji, pješčanim plažama i Plavcu malom.

Domaćini Viškog arhipelaga bave se proizvodnjom grožđa i vrhunskog vina , pa uz ugodan boravak u geoparku, možete koristiti i usluge podruma – kušanje vina od autohtonih lokalnih sorti.

Ostali narodni nazivi: kapara, kapra, kapičina, trnoviti kapar

Kapar je grm iz porodice kaprica (Cappaceae) visine do jednog metra čije grane mogu doseći i do tri metra duljine. Iznimno snažan i prodoran korijen prodire ne samo u zemlju već i u pukotine stijena te kamenih i betonskih zidova. Na vrhovima grana se razvijaju veliki pupovi koji cvatu u prekrasan cvijet. Cvate od travnja do rujna, a plod je jajolika boba koji se nerijetko ukiseljava, dok je ukiseljeni cvjetni pup prepoznatljiv u cijelom svijetu kao specijalitet uz ribu i meso, kao i brojni umaci rađeni od njih.

Kapar je rasprostranjen po cijelom Mediteranu, sve do jugozapadne Azije. Kod nas od Istre do Dalmacije, ali isključivo uz more na najtoplijim staništima.

Na Sortnoj listi Republike Hrvatske spominju se tri udomaćene sorte od kojih dvije pripadaju Viškom arhipelagu.: dubrovačka kapra, palagruža ili palagruška kapra te saint andrea, što je vjerojatno otok Svetac (Sv. Andrija).

Ostali narodni nazivi: Sredozemno bilje, cmilje

Drvenast i razgranjen polugerm s brojnim cvatovima, naraste do 60-tak cm. Listovi su sivkasto-zelenkasti. Cvjetovi su zlatno-žute boje te je po ovoj boji rod i dobio ime (grčki helios-sunce; chrysum-zlatan). Cvate od travnja sve do srpnja. Po cvatnji cvatovi poprime karakterističnu smeđu boju i razvijaju se plodovi – malene roške).

Smilje je autohtona mediteranska biljka, rasprostranjena po cijelom Mediteran. Populacija smilja u Hrvatskoj, u posljednje vrijeme, postaje sve ugroženija radi prekomjernog i nekontroliranog branja.

U Dalmaciji rastu velike populacije smilja, a isključivo se koristi divlja populacija za destilaciju ulja. Osim za destilaciju, smilje se danas koristi kao ukrasno bilje, za aranžmane, za dekoraciju jela te u manjoj količini kao dodatak salatama. Destilacijom cvatova dobiva se eterično ulje koje se koristi u medicini (antipiretk-zarastanje rana), kao fungicid, u industriji hrane (pekarski proizvodi, slatkiši, sladoledi), te farmaceutskoj industriji (posebno za dobivanje krema i parfema).

Ostali narodni nazivi: lavandin, lavandula, despik, lavendl, levonda

Budrovka pripada velikoj skupini kultivara lavandi. Razvija se u obliku niskog polugrma visine do 1m, s mnoštvom uspravnih grana prekrivenih uskim listovima svijetloplave boje. Na vrhu produženih cvjetnih stabljika razvija se cvat. Budrovka cvate od lipnja do kolovoza. Cijela biljka ima vrlo ugodan miris. U odnosu na pravu lavandu, budrovka je otpornija i pogodna za uzgoj, jer podnosi i niske temperature. Budrovka je vjerojatno nastala introgresijom hibridne levande.

Lavanda potječe s područja sunčanih kamenjara zapadnog dijela sredozemlja, od13.st. širi se Europom, a u 16.st. počinje uzgoj hibridne lavande. Uzgoj lavande u dalmaciji počinje nakon Prvog svjetskog rata, za vrijeme poznate vinske krize. uzgajaju se prava lavanda kao i lavandin na otoku Hvaru, Braču, Korčuli i Visu, te u Zagori. danas je glavno područje uzgoja otok Hvar, a najviše se uzgaja „domaća lavanda“poznata i kao hvarska lavanda/budrovka.

Budrovka je izvorni aromatični, začinski, ljekovit, medonosan, ukrasan i krajobrazan kultivar izvanredne važnosti i potencijala za Dalmaciju.

Ostali narodni nazivi: ruzmarin, rusmarin, lužmarin, zimrad, zimorad, žmurod, ruzman, žeromod

Uspravni ružmarin je višegodišnja grmolika biljka visoka do 2m, građen od brojnih šibastih ogranaka gusto prekrivenih listovima. Listovi su mu vrlo uski, zadebljali, tamni s prednje a svjetliji na naličja. Između listova nalaze se cvjetovi od plave do ljubičaste boje. Cvate gotovo cijele godine, od rujna do svibnja, a cijela biljka ima vrlo ugodan miris.

Ružmarin je autohtona biljka Mediterana, rasprostranjena na cijelom području Dalmacije, stanje populacije je zadovoljavajuće. Dalmatinski ružmarin je biljka izvanrednog značaja i potencijala za Dalmaciju, kao važna aromatična, začinska, ljekovita i, medonosna, ukrasna i krajobrazna vrsta.

Unutar populacije ružmarina na području dalmacije utvrđeno je nekoliko tipova. Puzavi ružmarin po svemu je sličan uspravnome osim po habitusu grma, koji je puzav, Također vrijedi i za bjelocvatni ružmarin koji se razlikuje po bijeloj boji cvijeća.

Ružmarin je kao kulturna biljka poznat još davno prije Krista, kada je najviše služio kao začin, dok u srednjem vijeku raste njegov značaj kao ljekovite biljke. Tradicija branja i korištenja ružmarina u Dalmaciji seže u 1462. godinu kada je na Hvaru utvrđen prvi zapis o angažiranju ljekarnika za opskrbom ljekarni ovim proizvodom. Gospodarska proizvodnja ružmarinova lista i ulja započinje u 17.st., širi se u 18.st. Uzgoj ružmarina započinje krajem 19.st. na otocima Hvaru, Visu i Šolti.

Smokva je listopadni grm do manje drvo iz porodice murvi (Moraceae), pepeljasto sive boje kore, koje doseže visinu i preko 10m.Cijela biljka sadrži bijeli gusti mliječni sok. Smokva se uzgaja radi sočnog mesnatog skupnog ploda - smokva. Neke smokve cvatu jednom, dvaput ili čak triput godišnje pa ih prema dozrijevanju plodova dijelimo na jednorotke, dvorotke i trorotke. Kod dozrijevanja plodovi dobiju žućkastu boju kožice, a postoje i sorte ljubičaste, smeđe i crne boje. Danas u svijetu postoji 650 sorti smokve, a među njima 30-tak sorti nalazimo u Dalmaciji.

O dugoj tradiciji uzgoja smokve u Dalmaciji svjedoči Edikt cara Dioklecijana iz 301.godine koji potvrđuje da se u ovim područjima smokva uzgajala još prije Krista. Hrvatska danas ima samo jednu kolekciju sorti smokve koja se nalazi u Splitu, a u njoj se čuva 14 najvažnijih hrvatskih sorti. Tradicionalno se koristi kao stolno voće, za proizvodnju džema, rakije, a posebno suhih smokava, koje su kroz povijest bile značajan izvozni proizvod Dalmacije.

Suha smokva se proizvodi potpuno na prirodan način (sušenje na mrežama i na suncu), a vrlo je važna sirovina kod proizvodnje smokvine pogače (hjib, hib). Viški hib, kao proizvod od suhih smokava, u zadnje vrijeme, postiže sve veću prepoznatljivost i cijenjenost na tržištu. Posljednjih godina podiže se sve više ekoloških nasada smokve na otoku Visu, gdje postoje veoma povoljni prirodni uvjeti za uzgoj ove voćne vrste, s dobrim gospodarskim potencijalom.

U Dalmaciji, ali i na širem hrvatskom području nailazimo na nekoliko sorti smokve: Bjelica, Petrovača bijela, Šaraguja, Termenjača, Zamorčica, Bružetka crna, Vodenjača, Crnica, Petrovača crna, Zimica, Zlatna smokva...

Smokva je nezamjenjiv element mediteranskog krajobraza, u uzgoju više od 6000 godina. Spada među jednu od najstarijih kultiviranih voćnih vrsta, a često se spominje i u Bibliji. Smokva je bila veoma cijenjena voćka kod starih Grka. Predstavljala je simbol snage moći i muškosti.

Rogač je vazdazeleno razgranato stablo iz porodice mahunarki. Može doseći do 15m visine. Kora rogača je u mladosti sivkasta i glatka, kasnije raspuca uz dominantnu crvenu boju. Cvate u rujnu i listopadu.

Rogač se uzgaja zbog plodova, tvrdih, crvenkasto smeđih povijenih mahuna, nalik na rog, po kojima su i dobili ime (grčki keras – rog; siliqua – mahuna). Mahune dozrijevaju gotovo godinu dana. Usplođe je mesnato i slatko , s udjelom šećera u suhoj tvari i preko 50%. U plodu se nalazi do 15 tvrdih sjemenki. Jedna sjemenka rogača teži 0,18 g, bez obzira na uvjete čuvanja i količinu vlage. Zbog toga se sjemenka rogača u antičko doba koristila kao mjera za vaganje zlata karat (1 karat = 0,18 g), što dolazi od latinskog imena rogača (Ceratonia = keration).

Rogač potječe s područja Bliskog istoka, odakle su ga širom Mediterana proširili stari Grci. Navodi se u Talmudu te Starom i Novom zavjetu, te se još naziva i kruh Sv. Ivana. Prema predaji Sv. Ivan se hranio rogačem, za vrijeme boravka u pustinji. Rogač je veoma stara i cijenjena voćna vrsta u Dalmaciji, koja se koristi kao svježe (suho) stolno voće ili prerađen, najčešće u rogačevo brašno. Koristi se i za proizvodnju rakije od rogača, koja je cijenjeno slatko alkoholno piće. Također se koristi i za stočnu ishranu, posebno za svinje.

Imamo nekoliko vrsta rogača: Komiški, Šipanski,Puljiški, Boglić, Medunac. U nekim dijelovima Dalmacije, kao što je otok Vis, bio je značajni izvozni proizvod.

Komiški rogač uzgaja se samo na ograničenom području otoka Visa i to s područja mjesta Komiže, po kojemu je i dobio ime. Njegov uzgoj nije zabilježen izvan tog područja. Mahuna komiškog rogača u prosjeku ima 13 sjemenki, te sadrži oko 45% šećera, oko 4% masti i oko 4% bjelančevina, što je svrstava među kvalitetnije sorte rogača. Sorta je uvrštena na Sortnu listu Republike Hrvatske. U povijesti je bila vrlo vrijedna sorta jer se sva proizvodnja s područja otoka Visa izvozila u prekomorske zemlje.

Prezentacija prof. Joška Božanića na temu "Rogač", Lisabon 2008.
Istraživački centar za kulturu i razvoj, Stalna europska konferencija za proučavanje ruralnih krajolika, 23 sesija. Sveučilište za humanističke i tehnološke znanosti Lusophone iz Lisabona: "Krajolici, identiteti i razvoj" Lisabon i Óbidos 1.-5. rujna 2008.

Teutin zvončić (Campanula teutana) je stenoendem, što označava strogi endem usko lokaliziran na manja područja. Ovaj je dalmatinski otočni endem zasad jedino poznat iz okolice mjesta Oključina na otoku Visu.

Teutin zvončić je zeljasta stabljika koja na sebi nosi listove i pri vrhu cvatove od četri cvijeta.
Vjenčić je plavoljubičast, zvonast te cvjeta od sredine svibnja do kraja lipnja.

Teutin zvončić raste u sustavu vegetacije dalmatinskih vapnenačkih okomitih stijena iznad mora. Zauzima teško pristupačne pukotine okomitih vapnenačkih stijena (strmaca i klifova) koje su okrenute prema sjeveru te imaju nešto više sjene i vlage.

Prema dosadašnjim spoznajama Teutin zvončić raste na jednom jedinom lokalitetu na otoku Visu. Njegova populacija broji oko 250 jedinki te je moguće da je vrsta ugrožena, iako zbog vrlo nepristupačnog staništa nije pod neposrednim čovjekovim utjecajem.

Otkrio ga je komižanin, Sandro Bogdanović, 2014. godine.

‍