Dragi posjetitelji geoistraživači,

Pred vama se pruža geostaza koja opisuje geološke procese postanka otoka Visa, ali i upoznaje vas sa bogatom povijesti ovog otoka. Prolazeći ovom geostazom saznat ćete mnogo o geologiji otoka, vidjet neke od spektakularnih fosila, upoznat ćete se sa klimom otoka koja je kroz geološku povijest bila bitno drugačija nego danas, vidjet ćete ostatke dina koje danas čine pješčana polja pogodna za vinogradarstvo i maslinarstvo te mnoge lijepe i spektakularne uvale koje mnogi svrstavaju među najljepšim na svijetu.

Naša priča počinje u mezozoiku. Tada je područje otoka Visa bilo smješteno u tropskom pojasu usred pradavnog oceana Tetisa, na malom mobilnom kontinentu između Afrike i Europe, koji nazivamo Jadranska ploča ili Adria. Današnja Dalmacija bila je zaravnjeno područje koje nazivamo Jadranska karbonatna platforma, prekrivena plitkim toplim morem i niskim pješčanim otočićima s tropskim raslinjem, poput današnjih Bahama.

Južne obale otoka Visa izgrađene su uglavnom od vapnenaca izgrađenih od čistog života, čemu svjedoče spektakularne nakupine rudista u uvali Ruda, najbrojnijih velikih plitkovodnih fosila koje nalazimo u stijenama Jadranske karbonatne platforme iz razdoblja krede. Rudisti su školjkaši neobičnih oblika koji su izumrli zajedno sa dinosaurima zbog udara asteroida prije 66 milijuna godina.

Krajem zadnjeg ledenog doba, prije 25.000 godina, razina mora bila je oko 120 metara niža nego danas, pa je otapanje vapnenca uzrokovano procjeđivanjem kišnice (okršavanje) dosezalo veće dubine u površinskom dijelu Zemljine kore. Zbog razlike u mikrostrukturi i kemijskom sastavu, dolomiti su manje propusni od okršenih vapnenaca. Stoga dolomiti “drže vodu” što je vrlo važno za vodoopskrbu otoka Visa. Zbog niže razine mora otoci su bili brda usred Jadranske stepe. Snažni južni vjetrovi napuhivali su pijesak, pa su migracijom dina na brdima nastajala pješčana polja. Podizanjem razine mora nakon ledenog doba preplavljeni su kanjoni i krške špilje koje su zbog specifične geološke građe i djelovanja mora (abrazija) dijelom urušene, čime su nastali najljepši priobalni geomorfološki oblici na Jadranu.

Slika 1.1 Pregledni slijed evolucije živih bića na Zemlji kroz geološka razdoblja

Slika 1.2 Paleogeografska skica položaja Jadranske karbonatne platforme (ACP) i današnjeg otoka Visa (crvena strelica) prije 66 milijuna godina

Slika 1.3 Paleokarta srednjeg Jadrana za vrijeme zadnjeg ledenog doba

Današnji grad Vis baštinik je grada – polisa Issa kojeg su podigli grčki kolonisti iz Sirakuze na Siciliji početkom IV. st. pr. Krista, odnosno prije punih 2.400 godina. Očuvani pločnik antičke ulice polazna je točka ove Geostaze, koja na suprotnoj, jugoistočnoj, strani otoka dotiče i antički kamenolom u uvali Srebrna, koja je jedna od lokacija na kojima je vađen kamen za gradnju Isse.

Issa je bila ishodište urbane civilizacije na istočnoj obali Jadrana s kojom započinje upotreba novca kao platežnog sredstva, pismenost, pjesništvo, katastarsko uređenje zemljišta, umjetnost, a također i vinska kultura. Ostaci helenističkih nekropola, helenističke stambene arhitekture i ulica, teatra i rimskih termi kao i brojnih drugih arheoloških nalaza, među kojima je najznamenitija brončana glava božice Artemide, svjedoče o visokom civilizacijskom i kulturnom razvoju ovog jadranskog polisa koji je svoje bogatstvo temeljio prvenstveno na proizvodnji i trgovini vinom te proizvodnji keramike. Iz jedne nekropole polisa Issa potječu mnogi, u kamen uklesani, tekstovi među kojima je najznačajniji onaj u kojem se slavi junaštvo Kalija koji je poginuo u pomorskoj bitci braneći svoj grad od Ilira. To je najstariji tekst pronađen na tlu Hrvatske, zapisan na nadgrobnoj kamenoj steli isejske nekropole, a ujedno i najstariji književni tekst, lirska pjesma.

Iz IV. stoljeća pr. Krista sačuvani su ostaci javnog kupališta – rimskih termi. Na sjevernoj strani termi otkriven je pločnik s mozaikom geometrijskih motiva i s likovima dupina. Ove terme bile su ne samo lječilište već i središte društvenog i kulturnog života Isse. Rimska Issa podigla je teatar na poluotoku Prirovu nad čijim ostacima je u 16. stoljeću podignut samostan konventualaca čije zidine slijede luk polukružnog gledališta (Cavea) koji je bio malih do srednjih dimenzija. Sredinom prvog stoljeća pr. Krista rimski vladar Gaj Julije Cezar zapisao je: „Na otoku Issa nalazi se najistaknutiji grad u regiji imenom Issa.“

Ovaj presjek dolomitne kamene gromade, vidljiv na serpentinama ceste koja vodi iz Visa na ovaj vidikovac, otvorena je knjiga sa svojom geološkom pričom. Dolomitne stijene tamnije su boje od vapnenca. One su nastale postupnom izmjenom kemijskog sastava i mikrostrukture izvornih vapnenaca istaloženih krajem doba dinosaura – mezozoika. Tada je područje otoka Visa bilo smješteno u tropskom pojasu usred pradavnog oceana Tetisa, na malom mobilnom kontinentu između Afrike i Europe, koji nazivamo Jadranska ploča ili Adria. Današnja Dalmacija bila je zaravnjeno područje koje nazivamo Jadranska karbonatna platforma prekrivena plitkim toplim morem i niskim pješčanim otočićima s tropskim raslinjem, poput današnjih Bahama. Tijekom izmjene plime i oseke dolazilo je do plavljenja prostranih ravnica prekrivenih sluzavim algalnim livadama na koje se je pri svakoj izmjeni plime i oseke lijepio fini karbonatni mulj u milimetarski tankim laminama, stvarajući tako stijenu koju nazivamo karbonatni laminit ili stromatolit. U toj stijeni nalazimo i fosile školjaka koje su se ukopavale u mulj te tragove korijenja biljaka i minerala nastalih isušivanjem. Nakon raspadanja grudičastih nakupina algi u svježoj karbonatnoj stijeni došlo je do taloženja prozirnog kalcita pa su nastajale i tzv. fenestre.

S ovog vidikovca pruža se pogled na razvedenu višku uvalu, koja je još od najranijih vremena bila prirodni zaklon pomorcima. Jednako tako, bila je i prirodna, lako obranjiva, tvrđava za brojne vojske koje su prolazile preko Visa kroz povijest.

Sastavni dio identiteta Visa i njegove uvale čine brojni lokaliteti koji su uspomena na velike povijesne događaje. U jednom zapadnom dijelu, iza poluotoka Prirovo, na padini okrenutoj jugu nalazio se grčki grad Issa. U 16. i 17. stoljeću počinju se razvijati dva naselja u viškom zaljevu: Luka u njegovom zapadnom dijelu i Kut u istočnom dijelu, podno ovog vidikovca, koji će se s vremenom spojiti u jedno naselje, gradić Vis. Odatle i njegov izduženi oblik duž čitave uvale.

Iz vremena kada se otok Vis nalazio pod britanskom vlašću početkom 19. stoljeća i kada je zbog svoje strateške važnosti nazivan Gibraltarom Jadrana, do danas se sačuvao niz toponima koji su ime dobili prema povijesnim događajima i osobama: otočić Host na ulazu u Višku luku s ruševinom baterije iz englesko – francuskog boja iz godine 1811. s imenom britanskog komodora Williama Hostea koji je ranjen u bitci prebačen s ratnog broda na ovaj otočić koji je po njemu dobio ime. Tu su i uvala Porto Inglese (danas poznatija kao Stonca), tvrđava Fort George podignuta 1812. godine (nazvana prema tadašnjem britanskom kralju Georgeu III.), tvrđava Terjun ili Bentinck nazvana po generalu Wiliamu Cavendishu Bentincku, zapovjedniku britanskih snaga na Siciliji, tvrđava Robertson nazvana po zapovjedniku Visa Georgeu Duncanu Robertsonu te tvrđava Wellington na Jurjevu brdu, nazvana po Vojvodi od Wellingtona, pobjedniku nad Napoleonom u bitci kod Waterlooa 1815. godine.

Zlopolje je prvo u nizu plodnih polja koja se nalaze na kopnenom dijelu trase Geostaze. Za njim duž nove prometnice koja povezuje ova mjesta slijede Borovo Polje i Tihobraće Polje, nakon kojeg se otvara vidik na razvedenu jugoistočnu obalu Visa s nizom manjih otočića. Nešto zapadnije od ovih polja nalaze se polja Ljubišće (na dijalektu: Jubišće, postoje Velo i Malo) i Vošćice te najveće viško polje, Velo Polje (na dijalektu: Velo Poje).

Krajem Ledenog doba, prije 25.000 godina, razina mora je bila oko 120 metara niža nego danas. Tada su današnji otoci bili brda usred Jadranske stepe. Snažni južni vjetrovi napuhivali su pijesak, pa su migracijom dina na tim brdima nastajala pješčana polja. Polja su se stvarala zapunjavanjem nekadašnjih dolina tijekom migracije pješčanih dina pri čemu nastaju kosi slojevi pijeska. Zbog procjeđivanja vode bogate kalcijevim karbonatom u pijesku nastaju tzv. praporne lutke, a slojevi pijeska se postupno formiraju u slabo vezani koso uslojeni pješčenjak. Ovo pješčano tlo zbog zadržavanja vlage vrlo je plodno i daje najkvalitetnije grožđe autohtone sorte vinove loze – Plavca maloga.

Pijesak iz Zlopolja se nekad u znatnoj količini vadio i u građevinske svrhe, tako da je s vremenom nastala velika rupa na predjelu Karvovac, gdje se stoga najbolje može vidjeti sastav zemljišta u ovom polju.

Na području Zlopolja je početkom 18. stoljeća nađen antički natpis na kojem jedan rimski posjednik svečano obilježava – sadnju svog vinograda na tom predjelu. Tekst koji se nalazio na njemu je pribilježio viški polihistor Antun Matijašević Karamaneo (1658-1721), a glasio je (u prijevodu): „Jupiteru najboljem, najvećem posvećeno. Gaj Valije Fest posadio je vinograd na ovome mjestu, koje će odsada pa zauvijek zvati Valijan po Festu. Ispunivši zavjet, načinio je žrtvenik i posvetio ga žrtvujući bika.“ Natpis je kasnije uzidan u jednu kuću u Hvaru i uništen u 19. stoljeću (Zaninović, 1997).

Uvale na istočnoj i jugoistočnoj obali Visa imaju pješčane plaže od eolskog pijeska iz vremena glacijala. Taj pijesak donosili su vjetrovi s ravnice koja je okruživala brdo Vis prije nego što se podigla razina mora za 120 metara. Takva uvala je i Stončica – uvala s vrlo plitkim morem zbog nanosa pijeska. Uvrštena je u ekološku mrežu Natura 2000. More u uvali zna biti i za nekoliko stupnjeva toplije od prosjeka zbog plićine mora koje ni tridesetak metara daleko od obale ne prelazi visinu čovjeka.

Na rtu Stončica (3 km zračne linije od ove info ploče) nalazi se svjetionik s osmerokutnom kamenom kulom sagrađen davne 1865. godine. Visina kule svjetionika je 28 metara, domet glavnog svjetla 30 milja, a rezervnog 12 milja.

Prilikom iznenadnog napada francuskog ratnog broda na Vis (koji se tada nalazio u sastavu Austro – Ugarske) u listopadu 1914. godine, svjetionik je bio teško oštećen u bombardiranju, a oba svjetioničara su poginula. Obnovljen je po završetku Prvog svjetskog rata.

Pred nama se pruža otočni niz jugoistočne obale Visa s nizom hridi i otočića. To su, s lijeva na desno: Greben, Veli Paržanj, Mali Paržanj, Veli Budihovac, Mali Budihovac i Ravnik. Na njima raste mediteranska makija, i mnoge ljekovite biljke među kojima je najpoznatiji Ružmarin. Od njegova se lista dobiva ružmarinovo ulje poznato kao quinta esencija kako ga je nazvao utemeljitelj moderne medicina švicarski alkemičar Paracelsus (16. st.) pridajući mu čudesnu moć iscjeljenja svih bolesti. Ružmarina ima obilato na Ravniku i Budihovcu.

U ovom nizu otoka Budihovac je najatraktivniji zbog svoje prostrane plaže i plitke lagune, a susjedni otok Ravnik poznat je po svojoj čuvenoj Zelenoj špilji. Budihovac je jedini otok ovog niza koji je bio zanimljiv i za poljoprivredu zbog svog plodnog pješčanog polja na kojemu i danas postoji vinograd s autohtonom sortom loze koja daje vrhunsko crno vino Plavac mali s vrlo visokim postotkom sladora. Najčešća polazna luka za oba otoka je Rukavac, udaljen od ovog vidikovca oko 4 km.

Na jugoistočnoj obali Visa ili neposredno blizu nje, a paralelno sa spomenutim nizom otočića, nalaze se redom (od istoka prema zapadu) naselja Ženka, Milna, Podstražje, Bargujac i Rukavac (Donji i Gornji).

Rukavac, danas najveće naselje ovog dijela otoka, nekad je bio malo ribarsko selo koje je imalo čak i riblju tvornicu podignutu krajem 19. stoljeća. Veću je važnost u prošlosti imalo obližnje selo Podstražje, smješteno podalje od mora, u kojem su se nalazili razni sadržaji za ovaj dio otoka, među njima i škola (zatvorena 1964. godine).

Danas su sva naselja na jugoistočnoj strani Visa uglavnom turistička. U njima je u zadnjih pola stoljeća u tu svrhu izgrađeno više stotina objekata, što je dovelo do potpune promjene njihove nekadašnje fizionomije.

Najvažnije geomorfološko obilježje otočića Ravnika je djelomično potopljena špilja s dva veća ulaza – Zelena špilja. Nastala je urušavanjem horizontalnih slojeva stijena zbog udara snažnih južnih valova i potresa. Nasred visokog svoda spilje nalazi se rupa kroz koju se probija sunčeva svjetlost i prodire do dna mora u tamnoj spilji stvarajući čudesni zelenkasti refleks te se čini da sunce sija s dna mora. Zelena spilja je također geološki zanimljiva: u stijenama nalazimo makrofosile rudista Jadranske karbonatne platforme iz razdoblja krede.

U prošlosti je Zelena špilja bila sklonište viških ribara, koji su se tu sklanjali od nevremena, čistili mreže, sortirali ribu ili pak samo nakratko odmarali prije nego bi nastavili sa svojim mukotrpnim poslom.

Godine 1875. špilju na Ravniku posjetio je austro – ugarski car Franjo Josip I. na svom putu brodom od Komiže do Visa. U svojim djelima opisali su je i brojni putopisci koji su krajem 19. stoljeća i u prvoj polovici 20. stoljeća posjetili viški arhipelag. Tako je autorica Maude M. Holbach u svom putopisu „Dalmatia, the land where east meets west“ (New York, 1908.) piše da Zelena špilja na Ravniku „evocira rimski Panteon svojim oblikom kupole i središnjim otvorom u krovu, kroz koji svjetlo teče ka zrcalu nalik površini mora ispod njega.“

Britanski istraživač i putopisac Richard F. Burton citira Coglievinu koji Zelenu špilju u svojoj knjizi opisuje kao „tunel u vapnenačkoj hridi, s dva ulaza s lukovima koje stvara prirodni stup, i sa neobično pravilnom unutrašnjošću (…) u koju magična svjetlost prodire kroz otvor, koji kao da je rukom netko otvorio u kupoli. On kaže da je u poetskim danima starih Grka ova spilja bila sjenica u kojoj su se okupljale Nereide.“

Unatoč svojoj ljepoti i brojnim opisima koje su o njoj ostavili strani putopisci, Zelena špilja na otočiću Ravniku dugo je ostala u sjeni poznatije Modre špilje na Biševu.

Milna je mlado naselje koje je nastalo razvojem turizma u zadnjih pola stoljeća. Prije II. svjetskog rata tu se nalazila samo kuća bogate viške obitelji Pušić te Vila Ana, koju je sredinom 1930-ih podigla Višanka Ana Marinović. Tijekom Drugog svjetskog rata A. Marinović trajno je napustila Vis i preselila se u inozemstvo, a svoju vilu je prije odlaska namijenila za oporavak ranjenika i ratnih invalida.

Ime zaseoka i uvale Milna dolazi od viške riječi milo što znači plitko (milura = pličina). Taj naziv Milna je dobila po svojoj plitkoj pješčanoj uvali. Osim na Visu, naselja istog imena postoje i na susjednim otocima Hvaru i Braču.

Oko 1 km južno od uvale Milna nalazi se prekrasna pješčana uvala Zaglav do koje se može doći poljskim putem ili brodom.

Piramida s križem na vrhu koja se nalazi u polju između uvale Milna i sela Podstražje je spomen na savezničko ratno groblje koje se tu nalazilo od 1944. do 1948. godine. Na svakoj strani piramide upisan je po jedan od četiri cilja navedena u obraćanju američkog predsjednika Franklina D. Roosevelta dana 6. siječnja 1941. godine. To su: Sloboda govora (Freedom of speech), Sloboda vjere (Freedom of worship), Sloboda od bijede (Freedom from want) i Sloboda od straha (Freedom from fear).

Ovo je groblje vojnika i časnika američke i britanske vojske, poginulih u ratnim operacijama vođenim s otoka Visa gdje su se priključili Partizanima u obrani ovog zadnjeg neosvojenog bastiona u ovom dijelu okupirane Europe. Obrana Visa se oslanjala na savezničke snage u Južnoj Italiji, te su stoga na otoku tijekom 1944. godine, uz Tita i njegov štab, bile stacionirane i velike savezničke snage. Oko dva kilometra zapadno od ovog lokaliteta, na predjelu Velo Polje nalazio se saveznički aerodrom.

U lipnju 1944. godine na Vis dolazi anglikanski biskup od Lichfielda (Ujedinjeno Kraljevstvo), dr. Edward Woods, koji posvećuje ovo groblje na kojem su tijekom 1944. i 1945. godine bila sahranjena ukupno 22 američka i 40 britanskih vojnika. Nakon Drugog svjetskog rata, posmrtni ostaci savezničkih vojnika su ekshumirani i prebačeni na vojno groblje u Beograd.

Ratni reporter BBC – a Dennis Johnston, koji je došao na Vis u misiji da napravi zvučni dokument uoči očekivane invazije Hitlerovih trupa na Vis u ožujku 1944. godine piše u svom dnevniku: „(Partizani) nisu čekali savezničku pomoć, nego su samoinicijativno počeli borbu. Jedno vrijeme su bili potpuno sami, angažirajući protiv sebe (…) više neprijateljskih divizija nego saveznici u Italiji. Ponekad se činilo da su sebi postavili beznadežan zadatak. Ali, izdržali su, ustrajali, pa sada imaju prijatelje na svojoj strani. I savezničku pomoć koja svakodnevno jača.“

Južne obale otoka Visa izgrađene su uglavnom od slojeva vapnenca istaloženih na Jadranskoj karbonatnoj platformi tijekom razdoblja gornje krede (Cretaceous). U to vrijeme ovo područje bilo je prekriveno plitkim toplim morem i niskim pješčanim otočićima s tropskim raslinjem, poput današnjih Bahama.

U tim stijenama nalazimo tektonske zapise koji svjedoče rastezanju Zemljine kore i stvaranju prostora za taloženje mulja i pijeska na dnu nekadašnjeg plitkog mora. Brojni organizmi koji su živjeli u tom toplom tropskom moru brzo su rasli i proizvodili karbonatne ljušture koje su se nakon uginuća taložile na dnu, nakupljajući se tako u karbonatni mulj i pijesak koji su brzo zapunjavali taj taložni prostor. Mulj i pijesak su postupno očvrsnuli u stijenu tvoreći tako slojeve vapnenca koji u sebi sadrže i fosile izumrlih organizama (npr. rudistne školjkaše). Slojevi su deformirani uslijed sudara Adrije i Europe tijekom kenozoika, kad je stvorena geološka struktura otoka Visa.

Rukavac je ribarsko selo i luka (na povijesnim kartama često zapisana kao Porto Manego), u kojoj se nalazi ruševina tvornice sardina „Mardešić“ sagrađena krajem 19. st.. Ovo je bila ekspozitura tvornice ribljih konzervi „Mardešić“ iz Komiže gdje je bilo središte riblje industrije Jadrana. Tvornica Mardešić iz Komiže najstarija je na Mediteranu, a utemeljena je 1870. godine. Ona je u ovoj ribarskoj luci podigla barake za soljenje ribe budući da su ribari ovog kraja bili orijentirani na bogate ribolovne pozicije južne obale Visa i otoka Sušca gdje su lovili velike količine sitne plave ribe. Na starim fotografijama Rukavca vidljive su tipične ribarske barke gajete solili ulovljene sardele i solili u drvene barile s kojima su se vraćali u matičnu uvalu.

Jedna od najljepših i najpopularnijih plaža na otoku Visu, prekrivena velikim bijelim oblucima vapnenaca koje je zaoblilo more i nabacalo na karbonatne stijene. Žalo je okruženo ravnim kamenim pločama pogodnima za sunčanje jer su okrenute prema jugu. U njima su sačuvane velike nakupine školjkaša rudista na mjestu na kojem su rasli prije 90 milijuna godina.

A. Roki navodi da je ispravan naziv ove uvale Lubandjera, a da je Srebrna (u viškom dijalektu: Srebarna) zapravo manja i susjedna uvala koja se od nalazi zapadno od same plaže, a prije uvale Ruda. Danas je naziv „Srebrna“ potpuno potisnuo iz upotrebe stariji naziv „Lubandjera“. Dvije su teorije o podrijetlu današnjeg imena: prva, da je Srebrna je ime mogla dobiti po tome što isprane „ploče“ kamenoloma imaju lijepu srebrnu boju. (Katić, 2009) te druga, da je Srebrna bila ribarska „pošta“ u kojoj se lovila velika količina ribe, pa su se nakon lova na dnu mora presijavale velike količine riblje krljušti (Roki, 1997)

U uvali Srebrna vidljivi su povijesni tragovi vađenja kamenih blokova koji su prije 2.400 godina služili za izgradnju drevne grčke kolonije na otoku Visu, antičke Isse. Grčki kolonisti koji su stiglu sa Sicilije iz Sirakuze početkom 4. stoljeća pr. Krista otkrili su ovu poziciju pogodnu za otvaranje kamenoloma, jer su u uvali mogli pristati brodovi kojima se kamen transportirao u 7 milja udaljenu Issu. Razina mora je od antičkih vremena do danas porasla za 2 metra, pa se najstariji dio kamenoloma nalazi pod morem. Kamenolom se pruža u smjeru sjever – jug duž današnje plaže. Zadovoljavao je potrebe antičke Isse, a tek treba utvrditi da li je možda opskrbljivao i druge antičke kolonije poput Farosa (Stari Grad na Hvaru). Međutim, neosporno je da je riječ o jednom od najstarijih kamenoloma na području današnje Hrvatske. (Katić, 2009)

Kamen iz Srebrne se koristio za gradnju kuća u okolnim selima sve do 20. stoljeća, pa su danas u kamenolomu najvidljiviji tragovi novije eksploatacije kamena.

Jedna u nizu uvala na južnoj obali otoka Visa, Ruda je smještena između poznatijih uvala Srebrne (na istoku) i Vele Travne (na zapadu), od koje je odvaja prostor znan kao Termule. Uz poluotok Termule, odnosno toponim Puntin ol Gospe vezana je stara ribarska uzrečica da tu treba “molat vesla i zlamenovot se” (pustiti vesla i prekrižiti se). Također, tu se nalazi i Virina spila, u kojoj je po predaji nekoć davno obitavao “morski covik” odnosno Sredozemna medvjedica. (J. Repanić, 2009)

Svaka od brojnih uvala na južnoj strani Visa pripadala je nekom od sela u unutrašnjosti otoka, pa su tako Rudu koristili stanovnici sela Marinje Zemlje i Plisko Polje, udaljenih od uvale nešto manje od 2 kilometra zračne linije u smjeru sjeverozapada. U njoj su se nalazile njihove ribarske kućice. Ruda je s tim selima povezana drevnim poljskim putem, koji datira još iz antičkog doba. Pretpostavlja se da je zbog malog uspona taj put nekoć korišten za prebacivanje kamena iz kamenoloma u Srebrnoj u unutrašnjost otoka, gdje je postojao niz rimskih villa rustica, odnosno, u novije doba, posjeda komiških i viških plemića i posjednika.

Južne obale otoka Visa izgrađene su uglavnom od vapnenaca ljuštura morskih organizama. Ruda je uvala s najvećom koncentracijom fosila u kamenu nastalom iz života na dnu mora. O tome svjedoče spektakularne nakupine fosila školjaka rudista, najbrojnijih velikih plitkovodnih fosila koje nalazimo u stijenama Jadranske karbonatne platforme iz razdoblja krede (Cretacaeous). Rudisti su školjkaši neobičnih oblika. Najčešće izgledaju kao kornet – kora od sladoleda. Izumrli su zajedno sa dinosaurima zbog udara asteroida prije 66 milijuna godina.

Osim rudista, u tim stijenama nalazimo i brojne druge makrofosile, npr. gigantske okamenjene spužve, ali i brojne mikrofosile koji su živjeli u tim plitkim tropskim morima, a koji su doprinosili proizvodnji karbonata i nakupljanju mulja i pijeska iz kojih su nastajali slojevi vapnenca. Ti slojevi izgradili su Jadransku karbonatnu platform tijekom mezozoika, da bi tijekom kenozoika bili deformirani, čime je stvorena geološka struktura otoka Visa.

Dijelom potopljeni kanjon uvale Stiniva nastao je tijekom zadnjeg ledenog doba, kad je razina mora bila i do 120 metara niža nego danas. Zbog povremenog vodotoka koji je izdubio kanjon u podzemlju je stvorena krška špilja koja se vjerojatno prije nekoliko tisuća godina urušila. Tomu svjedoče sige koje nalazimo na istočnim liticama današnje uvale. Podizanjem globalne razine mora nakon ledenog doba udari valova probili su najuži dio špilje koji ju je zatvarao prema moru. More je tijekom zadnjih nekoliko tisuća godina preplavilo donji dio kanjona i urušenu špilju te zaoblilo komade vapnenca urušenih iz njezina nekadašnjeg stropa, stvorivši oblutke današnjeg žala. Stijene u kojima je izdubljen kanjon su uslojeni vapnenci iz doba dinosaura. U tim slojevima nalazimo smeđe ljušture školjkaša (rudiste) koji su nekada živjeli u mulju na dnu mora, zatim laminirane vapnence nastale taloženjem algalnih prevlaka na plimnoj ravnici.

Ova uvala prije pojave turizma bila je korištena kao ribarska lučica i zaklon. Na starim kartama iz prve polovice 19. stoljeća javlja se i pod imenom Besdia (Bezdija). U njoj su ribari držali svoje barke, solili ulovljene sardele u drvene barile, sušili i krpali mreže, u ribarskim kućicama od kamena čuvali ribolovne alate, pripovijedali o ribolovu, o vremenskim prilikama i zgodama iz svog života. To su bili stanovnici zaseoka Žužeca, smještenog na obronku brda neposredno iznad Stinive, s kojom je povezan strmim kozjim putem.

K njima su dolazili i poznati slikari koje su privlačili prizori iz ribarskog života. Među njima najpoznatiji je zagrebački slikar Đuro Tiljak (1895-1965). Tridesetih godina često dolazi na otok Vis gdje otkriva svijet ribara u Komiži i u fascinantnoj ribarskoj uvali Stiniva. Godine 1965. objavio je mapu „Grafike otoka Visa“, a 1966. osnovana je „Memorijalna zbirka Đure Tiljka“ u Komiži.

Uvala Stiniva je 1967. godine proglašena značajnim krajobrazom, te je u njoj zabranjena svaka aktivnost koja može narušiti njezin sadašnji izgled i stanje. Do nedavno slabo poznata van otoka Visa, zadnjih godina sve češće se nalazi na raznim listama najatraktivnih plaža i uvala i u Hrvatskoj i u čitavoj Europi, što dovodi do velikog povećanja broja posjetilaca.

Budihovac je niski otok jugoistočne skupine viških otočića. Premda je građen uglavnom od sivog dolomita, zbog geološke raznolikosti, kristalno čistog mora, dviju plaža, plitke lagune i razvedene obale, ovaj otočić je jedan od atraktivnijih na ovom dijelu Jadrana.

Krajem zadnjeg ledenog doba, prije 25.000 godina, razina mora bila je oko 120 metara niža nego danas. Snažni južni vjetrovi napuhivali su pijesak na brda, pa erozijske ostatke tog pijeska nalazimo i na nižim predjelima Budihovca gdje prekriva karbonatnu podlogu i paleotla te čini odličnu podlogu za nasade vinove loze sorte Plavac mali. Na žalu Budihovca nalazimo sitni šljunak i pijesak koji je dijelom nastao od ispranog eolskog pijeska iz ledenog doba, a dijelom od usitnjenih ljušturica školjaka i pužića vidljivih pod ručnom lupom.

Vinograd na otoku Budihovcu postojao je još u vremenu antičke Isse čijemu je vinu, kao najboljem u poznatom svijetu, pohvalu izrekao čuveni geograf Agatarhid, direktor slavne Aleksandrijske biblioteke u 2. st pr. Kr. a čiji je okus dobro poznavao i maršal Tito na čijim su se banketima jeli jastozi iz Komiže i pio plavac s Budihovca.

Putopisac Richard F. Burton u svom putopisu „A visit to Lissa and Pelagosa“ iz 1880. godine spominje da je kratkotrajni car Meksika, Maksimilijan Habsburški (1832-1867), razmišljao o tome da kupi Budihovac da bi tu sagradio svoj ljetnikovac, ali se na koncu ipak odlučio za pristupačniji Lokrum pred Dubrovnikom.

Otočić Budihovac je do nacionalizacije nakon Drugog svjetskog rata bio u vlasništvu viške obitelji Pušić.

Istočni dio otoka Visa obilježava relativno jednostavna velika antiformna geološka struktura nastala uslijed dugotrajnih tektonskih procesa. Struktura je u središnjem dijelu uglavnom izgrađena od naslaga dolomita (CaMg(CO₃)₂). Te tamnije stijene nastale su postupnom izmjenom kemijskog sastava i mikrostrukture primarnih vapnenaca (CaCO₃), istaloženih krajem doba dinosaura – mezozoika. Zbog razlike u mikrostrukturi i kemijskom sastavu, dolomiti su manje propusni od okršenih vapnenaca. Stoga dolomiti “drže vodu” što je vrlo važno za vodoopskrbu otoka, a pri većim kišama dolazi i do plavljenja polja koja u podlozi imaju dolomitnu stijenu.

Za vrijeme zadnjeg ledenog doba, prije 25.000 godina, razina mora bila je oko 120 metara niža nego danas, pa je otapanje vapnenca uzrokovano procjeđivanjem kišnice (okršavanje) dosezalo veće dubine u površinskom dijelu Zemljine kore.

Okršeno podzemlje Visa je ispunjeno morskom vodom u dubini, a u gornjem dijelu se zbog razlike u gustoći nalazi leća slatke i bočate (zaslanjene) vode (Freshwater lens) koja se obnavlja procjeđivanjem kišnice. Leća slatke vode crpi se i služi za vodoopskrbu otoka Visa.

Vis kao vinogradarski otok još je od antičkih vremena premrežen suhozidima. Ta ruralna arhitektura osnova je vizualnog identiteta ovog otoka sa svojim nevjerojatnim oblicima koje je zahtijevao razigran reljef strmih padina i brda do čijih vrhova su nekada dopirali vinogradi. Taj kameni “rukopis” težaka, koji je nastajao stoljećima u borbi s makijom i kamenjarom za osvajanje svakog metra plodne zemlje priča je o opstanku, priča je koja govori o stoljećima mukotrpnog rada mnogih generacija koje su proizvodnjom vina i u najtežim uvjetima za sadnju vinograda uspijevali osvojiti surov kameni krajolik i pretvoriti ga u plodne vinorodne terase koje se penju do vrhova brda.

Sve do unatrag pola stoljeća sva brda koja okružuju Višku uvalu i koja se vide s ovog vidikovca bila su obrađena. Danas ih uglavnom prekrivaju borovi, a za kamene gomile koje se još naziru, posjetioci ponekad znaju pomisliti da su posljedica prirodnih procesa, a ne mukotrpnog ljudskog rada. Geološki znakovi svjedoče o dinamici tla kroz milijune godina, a ovi znakovi upisani ljudskom rukom nude svoju priču o milenijskoj čovjekovoj borbi za opstanak.

Za razliku od Komiže, gdje je dominiralo ribarstvo, osnovu gospodarstva gradića Visa sve do Drugog svjetskog rata predstavljalo je vinogradarstvo. „Zlatno doba“ viškog vinogradarstva bila je druga polovica 19. stoljeća i početak 20. stoljeća. Prema popisu stanovništva iz 1910. godine otok Vis je imao blizu 10.000 stanovnika (2011. godine: 3.500 stanovnika), a gradić Vis oko 4.300 (2011. godine: 1.700 stanovnika), a čak oko ¼ ukupne površine otoka bilo je zasađeno vinogradima. Viško vino je bilo poznato i izvozilo se po čitavoj Austro – Ugarskoj. Samo 1890. godine u Visu je proizvedeno (a onda, većinom, i izvezeno) 100.000 hektolitara vina. Tijekom tog razdoblja blagostanja, podignuta je većina javnih objekata i privatnih kuća u Visu. Dva su događaja zakočila razvoj viškog vinogradarstva: prvo „Vinska klauzula“, kojoj je od 1891. do 1905. godine bio dopušten uvoz talijanskih vina na austro – ugarsko tržište, a potom, kad je ta klauzula ukinuta, pojava Filoksere, bolesti vinove loze, koja je pred Prvi svjetski rat poharala viške vinograde. Oni su nakon završetka rata opet zasađeni i obnovljeni, ali se proizvodnja vina nikad više nije vratila na staru razinu, najviše radi raspada Austro – Ugarske i, posljedično, gubitka toga velikog tržišta.