Morska cvjetnica, Posidonia oceanica endem je Sredozemnog mora.

Posidonija, oceanski porost ili voga je morska cvjetnica koja je ime dobila prema Posejdonu, grčkom bogu mora. Iako ljude ne privlači svojim izgledom, ima itekako važnu ulogu u morima. Naselja posidonije koje vidimo kao livade prostranjene na muljevitim staništima, opskrbljuju mora kisikom te ih nazivamo “plućima” mora. Osim uloge stvaranja kisika, važnog za sve ostale cikluse i morske organizme, naselja posidonije dobra su skrovišta za mlađ i bebe ribe, te ih nazivamo i “vrtićem” za ribe. Na listovima rastu biljni i životinjski organizmi (epifiti), kojima se hrane rakovi, mekušci i riblje vrste. Pretpostavlja se da je posidonija kopnena biljka koja se postepeno navikavala na salinitet i postala stanovnikom mora. Posidonija je prava biljka, ima razvijen korijen, stabljiku, list i cvijet. Dužina lista može doseći i do jedan metar. Pomoću lista vrši se fotosinteza, kojom se u more stvara i oslobađa kisik. U jesenskom i zimskom razdoblju, opadanjem listova dolazi do nakupljanja naslaga posidonije koja direktno štite od erozije obale.

Raspostranjenost posidonije dubinski se razlikuje, te zbog različite vodene prozirnosti nastanjuje dublja ili plića područja. Najzastupljenija je u rasponu od 2 – 40 m. U sjevernom Jadranu nalazimo je do 20 m dok ju u srednjem i južnom Jadranu nalazimo i dublje zbog prozirnijeg morskog stupca te lakšeg prodiranja sunčeve svijetlosti čime se omogućava fotosinteza i rast morske cvjetnice.

U Jadranskom moru nalaze se sveukupno četiri morske cvjetnice: Posidonija ili oceanski porost (Posidonia oceanica), morska svilina (Zostera marina), patuljasta svilina (Zostera noltii) i čvorasta morska resa (Cymodocea nodosa).

Najrasprostranjenija je od svih vrsta morskih cvjetnica u Jadranskom moru. Zbog svoje izuzetne važnosti u različitim morskim ciklusima, Posidonia oceanica zaštićena je vrsta Zakonom o zaštiti prirode. Na europskoj razini štiti je Direktiva o zaštiti prirodnih staništa i divlje faune i flore Europske unije.

Crveni koralj dio je carstva Animallia živitinjskog svijeta podmorja, pripadnik koljena Cnidaria (žarnjaci) te roda Corallium.

Crveni koralj životinja je koja raste u kolonijama. Egzoskelet izgrađen od kalcijevog karbonata, lepezasto se širi, u obliku drvca. Najčešće ga se nalazi u rasponu od 10 – 30 cm visine. Crveni koralj izrazito je crvene boje a na sebi nosi bijele polipe te se hrani pomoću 8 lovki na polipima. Crvena boja po kojoj je ovaj žarnjak dobio ime potječe od karotenoidnog pigmenta dok su polipi izrazito bijeli. Promjer baze, odrasle jedinke, je oko 3 cm. Sesilna je životinja te ovisi o strujanjima morske vode i nanosima hranjivih tvari pa se zbog toga kolonije oblikom prilagođavaju intenzitetu i smjeru strujanja vode. Mogu biti planarnog oblika jednosmjerno usmjereni u jednoj ravnini prema smjeru strujanja vode no u slučaju višesmjernog strujanja vode, koralj je grmolikog (trodimenzionalnog) oblika.

Crveni koralj sporo raste, 3-4 cm godišnje u visinu. Može vrlo dugo živjeti, čak i preko 100 godina. Iako se kolonije crvenog koralja mogu pronaći u rasponu od 20–200 m, danas ga se zbog intenzivnog izlova i eksploatacije u Jadranu rijetko nalazi na dubinama manjim od 60 m.

Preferira zasjenjene hridi i rubne dijelove špilja, stenotermna je životinja, osjetljiva na promjene temperature morskog okoliša što uzrokuje bolest koralja koja se naziva nekroza. Negativnim utjecajem povišene temperature skelet koralja postaje bijeli. Osim na klimatske promjene i povišenje temperature mora, osjetljiv je i na zagađenje mora.

Crveni koralja uglavnom je rasprostranjen u zapadnom dijelu Sredozemlja, te u Jonskom i Jadranskom moru.

Prema Zakonu o zaštiti prirode (NN 70/05, NN 139/08), crveni koralj je zaštićena životinja te se navodi u Direktivi Europske unije o staništima. Korištenje ove vrste koralja uređeno je propisima o morskom ribarstvu.

Dobri dupin jedna je od najpoznatijih vrsta iz porodice dupina na svijetu. Prema podacima prikupljenim istraživanjima Instituta Plavi svijet, u širem akvatoriju Visa (Hvar, Korčula, Lastovo, Sušac) obitava zajednica koja prema posljednjim procjenama broji oko 300 jedinki. Zbog njihove rezidentnosti u ovom području, akvatorij Visa uvršten je u Natura 2000 europsku ekološku mrežu kao jedno je od šest važnih područja značajnih za očuvanje dobrih dupina u Hrvatskoj.

Gotovo sve dobre dupine koji obitavaju u okolici Visa istraživači poznaju, a prepoznaju ih pomoću fotografija životinje, a najčešće po leđnoj peraji. Naime, dupini tijekom života sudjeluju u raznim interakcijama s drugim jedinkama, a pritom na tijelu i posebice leđnoj peraji nastaju ozljede i ožiljci koji zajedno čine svojevrsni „otisak prsta“ i doprinose prepoznatljivosti pojedine životinje. Tako pojedine dupine možemo pratiti tijekom godina. Istraživači dupinima često dodjeljuju imena radi lakšeg praćenja. Tako je u Viškom akvatoriju moguće opaziti Babalinu, Matka, Grofa, DeeDee, Sir Davida ili neku drugu od mnogih rezidentnih jedinki koje se redovito pojavljuju u ovom području. Budući da kod dobrih dupina ne postoji očigledna razlika među spolovima, imena često ne odražavaju spol pa su primjerice Fratun i Eugen,iako muških imena, zapravo ženke i brižne majke koje su u međuvremenu imale više mladunaca.

U Jadranu se dupini pare uglavnom u proljeće, a s obzirom da trudnoća traje godinu dana prvi mladunci se također rađaju krajem proljeća i početkom ljeta. U ovo doba godine temperatura mora već je porasla dovoljno da nema velike opasnosti od pothlađivanja mladunaca koji imaju tanki sloj potkožnog tkiva, a preostaje im i dovoljno vremena kako bi nakupili zalihe masnog tkiva koje će ih štiti zimi. Ženka dobrog dupina tijekom života može imati pet do osam mladunaca. Mladunci su prve dvije godine vrlo ovisni o majci koja ih doji i s kojom su većinu vremena u bliskom kontaktu. Nakon tri do pet godina se osamostaljuju. Odrasli dupini žive u zajednicama u kojima se sastav skupina često mijenja, čak i unutar jednog dana, iako postoje i dugoročne asocijacije među pojedinim životinjama koje mogu trajati godinama.

Dobri dupini su suočeni s brojnim antropogenim prijetnjama i strogo su zaštićena vrsta. Nekad su bili meta ribara koji su ih smatrali štetočinama, a danas ih ugrožava zagađenje i nedostatak plijena zbog općeg prelova. Direktne prijetnje su slučajni ulov u ribolovne alate kao i smrtnost uzrokovana plastičnim i drugim otpadom u koji se mogu upetljati ili ga mogu progutati. Osim toga, buka u moru tijekom posljednjeg stoljeća narasla je više desetaka puta što dupinima i brojnim drugim morskim organizmima koji koriste zvuk u moru onemogućava komunikaciju, snalaženje u prostoru i lov plijena te dugoročno utječe na zdravlje jedinki i cijele populacije. Nagli porast broja bučnih plovila u ljetnim mjesecima oko otoka Visa, kada na svijet dolaze mladunci, zasigurno ima značajan utjecaj na zajednicu. Uz to, zbog proganjanja i uznemiravanja od strane neodgovornih pojedinaca, životinje su izložene dodatnom stresu.

Ukoliko opazite dupine, priđite im polako i postrance. Zadržite se na udaljenost većoj od 50 metara od skupine, osim ako vam dupini ne priđu sami. Izbjegavajte nagle promjene brzine i smjera i ne proganjajte ih. Kada su u skupini mladunci ili životinje snažno udaraju repom o površinu mora kao znak neodobravanja vaše prisutnosti,odmah se polako udaljite. Dupini su divlje životinje koje se moraju hraniti i odmarati kako bi preživjele, a vaša prisutnost ih u tome ometa. Stoga uživajte u njihovoj prisutnosti, fotografirajte ih i podijelite svoje utiske s drugima, ali se ne zadržavajte uz skupinu dulje od 30 minuta. Zaštitu i istraživanje možete podržati simboličnim usvajanjem dupina na www.usvojite-dupina.org! izvor: Institut Plavi svijet

Jadransko more je jedno od najvažnijih područja za ishranu i zimovanje glavate želve u cijelom Mediteranu. Podaci prikupljeni istraživanjima Instituta Plavi svijet ukazuju na to da u ljetnim mjesecima njihova brojnost premašuje više desetaka tisuća jedinki, a najviše ih je u sjevernom Jadranu! Unatoč tolikoj brojnosti, duž hrvatske obale i u kanalima rijetko se susreću budući da borave uglavnom na otvorenom moru. Želve su hladnokrvne životinje i moraju se ugrijati kako bi se kretale pa ih na moru najčešće opažamo dok se sunčaju na površini.

Morske kornjače mogu se susresti i u neposrednoj blizini otoka Visa koji se nalazi na migracijskom putu kojim se glavate želve koriste kada iz istočnog Mediterana, gdje su se izlegle, putuju prema sjevernom Jadranu gdje odrastaju i zimuju. U vrijeme razmnožavanja odrasle želve iz Jadrana (i drugih dijelova Mediterana) migriraju natrag prema Grčkoj, Turskoj i Cipru gdje se nalazi većina pješčanih plaža koje ženke koriste za polaganje jaja. Spolno zrele jedinke pare se u moru ispred gnjezdišta, a ženke tijekom noći polažu jaja u rupe u pijesku koje same iskapaju. Odrasle ženke ne polažu jaja svake godine, a u reproduktivnoj sezoni svaka ženka se gnijezdi više puta. Zanimljivo, spol malih kornjača određuje temperatura koja prevladava u gnijezdu prilikom inkubacije koja traje oko 60 dana. Pri temperaturi gnijezda većoj od oko 30°C izleći će se više ženki i obrnuto.

Želve koje nisu otišle radi razmnožavanja, u Jadranskom moru ostaju tijekom čitave godine. Brojnost im se u pojedinom području mijenja ovisno o temperaturi mora, koja u hladnijem periodu uzrokuje migraciju iz najplićih dijelova sjevernog Jadrana od Venecije i obala Istre prema dubljim dijelovima uz otoke Susak i Dugi te prema srednjem i južnom Jadranu.

Glavate želve ugrožavaju brojne ljudske aktivnosti. Značajno smanjenje brojnosti uzrokovano je lovom odraslih jedinki i iskopavanjem jaja. Danas, najveće prijetnje želvama u Mediteranu predstavljaju slučajni ulov u ribarske alate u kojima ugibaju tisuće jedinki godišnje te zagađenje mora, posebice plastikom, što uzrokuje dodatnu smrtnost. Zahvaljujući intenzivnim aktivnostima zaštite na gnjezdištima, populacija glavate želve u Mediteranu se oporavlja. Međutim, želve koriste velika područja u moru koja nadilaze granice pojedinih država. Stoga aktivnosti zaštite gnjezdišta nisu dovoljne. Njihovoj zaštiti i očuvanju možete doprinijeti smanjenjem korištenja plastičnih artikala, posebice onih za jednokratnu uporabu kao što su vrećice, slamke, tanjuri i slično kao i usporavanjem plovila čime ćete izbjeći sudare s morskim kornjačama koje se sunčaju na površini mora.

Uključite se i dojavite svoja opažanja morskih kornjača putem aplikacije eTurtle dostupne za pametne uređaje i pomozite znanstvenicima u njihovom praćenju!

Izvor i foto: Institut Plavi svijet

U Jadranu je poznato 37 vrsta trpova. Neke vrste su jestive, no u Jadranu je profesionalni izlov trpova zakonom zabranjen kao i sve vrste trpova u Jadranu su zakonom zaštićene.

Trpovi spadaju u koljeno bodljikaša unutar razreda Holothuroidea. Iako bodlje nisu vidljive na koži, unutar kože su im dobro razvijene vapnenačke pločice. Endoskeleton se sastoji od mikroskopskih, vapnenačkih osikula raspršenih u bradavicama, te kroz cijelu kožu. Savitljivost postižu dobro razvijenim mišićnim sustavom. Hrane se suspendiranim česticama pomoću lovki koje se nalaze oko usnog otvora, dok neke vrste nemaju lovke već ustima sišu i sakupljaju organske četice iz pijeska i mulja.

Trpovi, odnosno morski krastavci, izuzetno su važni za funkcioniranje ekološkog sustava morskog dna. To su organizmi „razlagači“ koji kroz svoj probavni trakt “provlače” pijesak, odnosno morske sedimente i pritom iz njih odstranjuju organske tvari kojima se hrane. Nedostatak trpova kao najvažnijih bentičkih razlagača uzrokuje nakupljanje organskih tvari što dovodi do porasta broja bakterija. Zbog porasta bakterija dolazi do nestanka kisika i stanja koje se naziva anoksijom. Svi pokretni organizmi napustit će anoksično stanište dok će nepokretni uginuti, što će dodatno pogoršati situaciju.

Da bi se obranili od predatora, ili u situacijama koje smatraju opasne za njih, izbacuju svoju utrobu kroz usta da bi preplašili neprijatelja. Taj proces se naziva  evisceracija. Neuredno ali unčikovito!

U Europi postoje dvije podvrste morskog vranca:
– sjeverna podvrsta (Phalacrocorax aristotelis aristotelis) koja obitava u sjevernoj Europi
– sredozemna podvrsta (Phalacrocorax aristotelis desmarestii) koja je endemična za Mediteran i Crno more.

U Hrvatskoj, morski vranac je strogo zaštićena mediteranska podvrsta.

Smatra se da se na području Hrvatske gnijezdi jedna od najvećih populacija na Mediteranu (približno 2 000 parova).

Morski vranac je morska, crna, dugovratna ptica koja se isključivo hrani ribom koju lovi i progoni roneći. Lako se mogu prepoznati po niskom letenju iznad površine mora kao i prema niskom plutanju na površini, samo s vratom i glavom izdignutim iznad površine.

Zaron može trajati nekoliko minuta, a zabilježeni su zaroni do dubine od 60 metara.

Najčešće se gnijezdi u kolonijama koje se nalaze na malim otočićima i hridima bez kopnenih grabežljivaca.
Morski vranac se gnijezdi po cijelom Jadranu, a najbrojniji je na njegovom sjevernom dijelu, posebice u istarskom akvatoriju te na području zadarskog arhipelaga.

U gnijezdo polaže 1-6 jaja (najčešće 3-4) na kojima leže oba roditelja. Inkubacija traje oko mjesec dana, a nakon izlijeganja roditelji mladunce hrane još 50-ak dana.

Glavni razlozi ugroženosti su stradavanje u ribarskim alatima i nedostatak hrane. Od ribarskih su alata, za vrance, najopasnije mreže stajaćice u koje se vranci zapletu te parangali, na kojima se zakače kad progutaju ribu. Nedostatak hrane uzrokovan je prelovom morskih organizama, naročito ribe. Osim toga, na ugroženost utječe prečesto uznemiravanje ptica tijekom gniježđenja te pojačan brodski promet.

Stanovnici mora nesvakidašnjeg oblika, moski konjići izgledom su kao šahovska figura. To su ribe iz nadrazreda koštunjača (Osteichthyes), porodice šiljogubaca (Syngnathidae). Pliva uspravno i može umaknuti svojim neprijateljima tako što će poprimiti boju podvodnog bilja. Taj proces se naziva mimikrija - sposobnost nekih vrsta životinja i biljaka, da se izgledom prilagode okolini radi zaštite od prirodnih neprijatelja.

Morski su konjići ljupki stanovnici toplijih mora. Za sada registrirane 54 vrste morskih konjića, a u Jadranu su prisutne dvije: dugokljuni morski konjić, na tijelima su im vidljivi dobro razvijeni kožni nastavci (Hippocampus ramulosus) i kratkokljuni konjić, bez kožnih nastavaka na tijelu (Hippocampus hippocampus).

Morskog konjića nalazimo obično na morskom dnu obraslom morskom „travom“ (Possidonia oceanica, Cymodocea nodosa, Zoostera marina), u toplim plitkim vodama, u blizini morskih struja, gdje im je osigurana dovoljna količina njihove glavne hrane - planktona. Da ih struje ne bi odnijele, koriste se dugim repom ovijajući se oko najbliže biljke.

Vrijeme parenja se poklapa s punim mjesecom.

Nakon dugog i bučnog udvaranja ženka će odložiti jajašca u trbušnu vrećicu mužjaka. Mužjak je zatim odgovoran za održavanje mrijesta. Mužjak morskog konjića je jedini mužjak u životinjskom svijetu koji donosi mlade na svijet.

Inkubacija jajašaca: obično 14 do 28 dana, ovisno o temperaturi vode.

Puž bačvaš (Tonna galea) živi pojedinačno ili u rijetkim grupama na mekanom i pjeskovitom ili muljevitom dnu. U Mediteranu se obično nalaze na dubini od površine mora do 120m. Kao što mu ime kaže, kućica ove vrste bačvastog je oblika, vrlo je velika i relativno krhka, dobre izdržljivosti. Ljuska im je lagana u odnosu na veličinu ljuske. Može narasti do 30 cm, pa je bačvaš jedan od najvećih puževa Jadrana. Tijelo morskog puža je bijele boje s crnim pjegama. Vanjska usna puža je raširena, valovita, intezivno smeđe boje ili crna na rubovima. Mesojed je, hrani se bodljikašima (prvenstveno morski krastavci, zvjezdače, ježinci), mekušcima (školjke) i drugim morskim organizmima kao što su rakovi. Iz pljuvačne žlijezde izlučuje 2-5%-tnu sumpornu kiselinu kojom otapa ljušture plijena. Kiselinu ispušta i u blizini predatora, u stanjima uznemirenosti. Puž bačvar je također luminescentna vrsta. Ovo je iznimno rijetka karakteristika među gastropodima. Životinja svijetli zelenkasto-bijelom bojom prolazeći kroz vodu s raširenim stopalom svog tijela. Rasprostranjen je u Indo-Pacifiku, istočnom Atlantiku te cijelom Sredozemlju i Jadranskom moru.

U Jadranu naseljava priobalna područja do 5 nautičkih milja udaljenosti od obale. U sjevernom dijelu Jadrana vrlo je rijedak. Najbrojnija naselja ove vrste zabilježena su u srednje dalmatinskim kanalima i zaljevima. Zbog atraktivnog izgleda i svoje veličine često se izlovljava i prodaje kao suvenir. Stoga se njegove populacije posljednjih godina sve više prorjeđuju. Od 1994. godine puž bačvaš je zakonom strogo zaštićen.

Caulerpa je rod zelenih algi iz porodice Caulerpaceae koje su rasprostranjene u tropskim i umjereno toplim morima. Taj rod opisao je početkom 19. st. francuski botaničar Jean Vincent Félix Lamouroux, a ime roda dao je prema grčkoj riječi ˝caulos˝- stabljika i ˝erpo˝- ja pužem.

Ono po čemu su posebne jest to da su najveći jednostanični organizmi na svijetu. Iako je cijela alga građena od samo jedne stanice njezino razgranato stabalce može narasti i nekoliko metara te imati na sebi tisuće korjenčića i stotine listića.

Ovisno o vrsti alge različitog su oblika. Rasperani listići karakteristični su za algu Caulerpa taxifolia, grozdasti za algu Caulerpa racemosa, a cjeloviti za algu Caulerpa prolifera.

Kaulerpe se mogu razmnožavati vegetativno i spolno. Vegetativno razmnožavanje vrši se otkidanjem fragmenata koji se onda razviju u novu biljku, a kod spolnog razmnožavanja iz citoplazme se razvija na milijune gameta. Rano u zoru muške i ženske gamete napuštaju roditeljsku algu i spajaju se u zigotu koja tone na dno te se za desetak dana razvije nova alga dok ona roditeljska ugiba.

Rod Caulerpa jedan je od najraznorodnijih sistematskih skupina sa preko 70 različitih vrsta, podvrsta, svojti, varijeteta i formi. Osam svojti pronađeno je u Sredozemnom moru, od čega njih sedam nisu autohtoni organizmi za to područje već potječu iz Crvenog mora. Brojni organizmi dobili su mogućnost naseljavanja Sredozemlja nakon što je prokopan Sueski kanal, a nazvani su lesepski organizmi po Ferdinandu de Lesepsu, konstruktoru Sueskog kanala. Ona je najvjerojatnije relikt iz Tethys mora, a danas naseljava tropska mora dok u Sredozemlju obitava na plitkom, pjeskovito-muljevitom dnu, često zajedno sa morskim cvjetnicama. U Jadranskom moru, nalazišta se protežu od Albanije, Crne gore ka Hrvatskoj duž istočnojadranske obale i duž otoka Južne i Srednje Dalmacije, a pronađena je i u Istri. Znanstvenici smatraju da se širi i morskim strujanjem.

Caulerpa racemosa

Ovu invazivnu algu u Jadranu otkrio je dr. Ante Žuljević sa Instituta za Oceanografiju i Ribarstvo u Splitu. Prvi put je pronađena u jesen 2000. godine u podmorju Paklenih otoka.

Morfološko - genetička istraživanja pokazala su da u Sredozemlju obitavaju barem tri različita varijeteta vrste Caulerpa racemosa. Genetička istraživanja pokazuju kako je C. racemosa var. cylindracea, invazivni varijetet srodan racemosama iz jugozapadne Australije. Ako je i alga dospjela iz Australije nije jasno kako je od tamo mogla biti donesena pošto balastne vode i obraštaj brodova nisu načini širenja kaulerpi. Caulerpa racemosa razmnožava se spolno i vegetativno, no za sada ne postoje dokazi njezinog uspješnog spolnog razmnožavanja u Sredozemlju. Iako su u Grčkoj pronađene alge koje su ispuštale muške i ženske gamete one se nisu spajale u zigotu pa bi tako u jednom danu i uginule. Do ispuštanja gameta obično dolazi 15 minuta prije izlaska Sunca. U Sredozemlju Caulerpa racemosa naseljava sve tipove dna pa se tako njezina gusta naselja mogu pronaći od površine do četrdesetak metara dubine. Kod nas u Jadranu najdublje je zabilježena između 55 i 60 metara, a vjerojatno je se može naći i dublje. Dobro podnosi i niske zimske temperature što dokazuje njezino obitavanje na području Vrsara u Istri gdje temperatura zna biti i niža od 7°. Najveće naselje pronađeno je uz otok Mljet kod Sobre, a ono se na kraju 2005. godine protezalo uzduž više od 14 km obalne linije.

Caulerpa racemosa raste 1cm godišnje i spada u jako inavzivne vrste u Jadranu. Najgušća naselja dosad zabilježena su na stjenovitom dnu koja su do pojave ove invazivne alge bila prekrivena autohtonim algama. Unutar tog gustog spleta stabalca C. racemose, dolazi do značajnog nakupljanja organske tvari i anorganskih čestica sedimenta. Tokom biorazgradnje tih čestica dolazi do povećane potrošnje kisika što ponekad dovodi i do anoksije. Novonastalo hipoksično ili anoksično okruženje smrtonosno je za većinu organizama. Alga se jako uspješno razvija na morskim spužvama jer joj vjerojatno za rast pogoduju ekskreti spužve koje iskorištava kao hranjive tvari. Svojim rastom na spužvi, začepi njezine otvore kroz koje ulazi morska voda pa spužva polako počinje ugibati. To pogoduje daljnjem rastu alge pošto dolazi do biološke razgradnje spužve i oslobađanja hranjivih soli. Uočeno je da se Caulerpa racemosa slabo razvija u zdravim i gustim livadama morske cvjetnice, no ako je Posidonia oceanica oštećena, tada je alga s lakoćom nadvlada.

Kaulerpe u Jadranu nemaju predatora i zbog toga se brzo i nekontrolirano rasprostiru, zauzimaju velike površine stjenovitog morskog dna, što znači da se nekontrolirano šire. Sve alge roda Caulerpa proizvode toksične metabolite koji im služe kao zaštita od herbivora. Jadranski herbivori su hridinski ježinac i riba salpa, ali ne hrane se kaulerpama jer nemaju razvijen metabolizam, otporan na toksine iz kaulerpe.

U Sredozemnom moru žive dvije vrste takvih puževa. To su endemični sredozemni puževi golaći Oxynoe olivacea i Lobiger serradifalci.

Ovi puževi prilagodili su se hranjenju kaulerpama jer su evolucijski razvili otpornost na njezine metabolite.

‍

Temperatura mora mjeri se pri samoj površini, najčešće jedan do tri puta na dan na obalnim i otočnim postajama (slika). Za cijeli Jadran između 1911. i 1964. godine zabilježena je minimalna vrijednost od 4.1 °C i maksimalna vrijednost od 28.8 °C u površinskoj temperaturi mora.

Minimalne temperature mora su na svim postajama ili u veljači ili u ožujku. Sve postaje imaju maksimalne temperature mora u kolovozu. Tijekom zime temperatura mora na sjevernom Jadranu su za oko 3 °C niže od onih na jugu. Na južni dio Jadrana djeluje topla voda što dotječe iz Sredozemlja. Prema otvorenom moru (vidi Split i Hvar) vrijednosti temperature mora rastu. Ljeti, razlike u temperaturi mora između sjevera i juga skoro ne postoje. Uočava se tek blago povećanje vrijednosti prema sjeveru. Uzrok leži u dotoku voda sjevernojadranskih rijeka, osobito rijeke Po. Izuzetak u temperaturnom polju čini postaja u Senju koja predstavlja ljetnu singularnu točku. U Senju je temperatura mora niža od temperature na ostalim postajama i do 3.5 °C (Penzar i sur., 2001.). Rezultati vidljivi na slici, izvor: http://jadran.gfz.hr/temperatura.html

Sve učestalije vrućine koje ljeti prže Hrvatsku, tijekom posljednjih 10-tak i više godina, ne utječu negativno samo na ljude nenavikle na ovakvo vrijeme nego i na morske organizme zbog neprirodnog zagrijavanja mora. Temperatura mora ponekad doseže nevjerojatnih 30 Celzijevih stupnjeva, što se prije gotovo nikad nije događalo. Zagrijavanje same površine mora, pri tome nije ono što najviše brine znanstvenike, već su to promjene u temperaturi koje se događaju u dubljim slojevima. Kao posljedica tih temperaturnih promjena , dolazi do ugrožavanja osjetljivih morskih organizma poput koralja i spužvi.

Petar Kružić, PMF Zagreb, kao primjer povišenja temperatura, navodi ugibanje i postepeni nestanak koralja - Na koraljnom grebenu u velikom jezeru na Mljetu je kod oko 30 posto koraljnih polipa došlo do nekroze – uginule su cijele kolonije.

Jakov Dulčić, voditelj laboratorija za ihtiologiju i priobalni ribolov Instituta za oceanografiju i ribarstvo u Splitu, navodi da takve promjene okoliša, pogoduju i privlačenje drugih invazivnih stranih vrsta u Jadranu. Za primjer navodi - Invazivna vrsta riba papigača Sparisoma cretense., koja se hrani i koraljima. Danas je rasprostranjena po cijelom Jadranu.

Za višim temperaturama u Mediteran su, pa i u Jadran, posljednjih desetak godina u većem broju počele dolaziti i tropske vrste riba, kao što je fugu (ili napuhača) Lagocephalus sceleratus, karakteristična za Japan, koja je izrazito otrovna (smrtonosna opasnost) i zahtijeva veliki oprez ako se priprema za jelo.

Ribe poput palamida i skuša zbog topline se više ne zadržavaju blizu površine, već češće borave u dubljim dijelovima.

Ljudski čimbenik je i dalje najveća opasnost za bioraznolikost, poglavito zbog zagađivanja. Kombinacija onečišćenja, viška organskih tvari i podizanja temperature rezultira i sve većim cvjetanjem mora diljem Jadrana. Cvjetanje mora, još je jedan razlog koji utječe na odumiranje sesilnih organizama, kao što su koralji i spužve, te se antropogenim djelovanjem indirektno utječe na njihova staništa. Naime, cvjetanje algi na površini mora, koje vidimo kao želatinozne, zelene nakupine na površini, nakon odumiranja padaju na dno, prekrivaju sesilne organizme i stvaraju anoksične uvjete, koji dodatno otežavaju opstanak sesilnih organizama.

https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/pitali-smo-strucnjaka-kakve-ce-biti-posljedice-rasta-temperature-mora-20170811/print

http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/I-NASE-MORE-SVE-TOPLIJE-Koralji-nestaju-Jadran-osvajaju-invanzivne-vrste

‍

Temperatura mora mjeri se pri samoj površini, najčešće jedan do tri puta na dan na obalnim i otočnim postajama (slika). Za cijeli Jadran između 1911. i 1964. godine zabilježena je minimalna vrijednost od 4.1 °C i maksimalna vrijednost od 28.8 °C u površinskoj temperaturi mora.

Minimalne temperature mora su na svim postajama ili u veljači ili u ožujku. Sve postaje imaju maksimalne temperature mora u kolovozu. Tijekom zime temperatura mora na sjevernom Jadranu su za oko 3 °C niže od onih na jugu. Na južni dio Jadrana djeluje topla voda što dotječe iz Sredozemlja. Prema otvorenom moru (vidi Split i Hvar) vrijednosti temperature mora rastu. Ljeti, razlike u temperaturi mora između sjevera i juga skoro ne postoje. Uočava se tek blago povećanje vrijednosti prema sjeveru. Uzrok leži u dotoku voda sjevernojadranskih rijeka, osobito rijeke Po. Izuzetak u temperaturnom polju čini postaja u Senju koja predstavlja ljetnu singularnu točku. U Senju je temperatura mora niža od temperature na ostalim postajama i do 3.5 °C (Penzar i sur., 2001.). Rezultati vidljivi na slici, izvor: http://jadran.gfz.hr/temperatura.html

Sve učestalije vrućine koje ljeti prže Hrvatsku, tijekom posljednjih 10-tak i više godina, ne utječu negativno samo na ljude nenavikle na ovakvo vrijeme nego i na morske organizme zbog neprirodnog zagrijavanja mora. Temperatura mora ponekad doseže nevjerojatnih 30 Celzijevih stupnjeva, što se prije gotovo nikad nije događalo. Zagrijavanje same površine mora, pri tome nije ono što najviše brine znanstvenike, već su to promjene u temperaturi koje se događaju u dubljim slojevima. Kao posljedica tih temperaturnih promjena , dolazi do ugrožavanja osjetljivih morskih organizma poput koralja i spužvi.

Petar Kružić, PMF Zagreb, kao primjer povišenja temperatura, navodi ugibanje i postepeni nestanak koralja - Na koraljnom grebenu u velikom jezeru na Mljetu je kod oko 30 posto koraljnih polipa došlo do nekroze – uginule su cijele kolonije.

Jakov Dulčić, voditelj laboratorija za ihtiologiju i priobalni ribolov Instituta za oceanografiju i ribarstvo u Splitu, navodi da takve promjene okoliša, pogoduju i privlačenje drugih invazivnih stranih vrsta u Jadranu. Za primjer navodi - Invazivna vrsta riba papigača Sparisoma cretense., koja se hrani i koraljima. Danas je rasprostranjena po cijelom Jadranu.

Za višim temperaturama u Mediteran su, pa i u Jadran, posljednjih desetak godina u većem broju počele dolaziti i tropske vrste riba, kao što je fugu (ili napuhača) Lagocephalus sceleratus, karakteristična za Japan, koja je izrazito otrovna (smrtonosna opasnost) i zahtijeva veliki oprez ako se priprema za jelo.

Ribe poput palamida i skuša zbog topline se više ne zadržavaju blizu površine, već češće borave u dubljim dijelovima.

Ljudski čimbenik je i dalje najveća opasnost za bioraznolikost, poglavito zbog zagađivanja. Kombinacija onečišćenja, viška organskih tvari i podizanja temperature rezultira i sve većim cvjetanjem mora diljem Jadrana. Cvjetanje mora, još je jedan razlog koji utječe na odumiranje sesilnih organizama, kao što su koralji i spužve, te se antropogenim djelovanjem indirektno utječe na njihova staništa. Naime, cvjetanje algi na površini mora, koje vidimo kao želatinozne, zelene nakupine na površini, nakon odumiranja padaju na dno, prekrivaju sesilne organizme i stvaraju anoksične uvjete, koji dodatno otežavaju opstanak sesilnih organizama.

https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/pitali-smo-strucnjaka-kakve-ce-biti-posljedice-rasta-temperature-mora-20170811/print

http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/I-NASE-MORE-SVE-TOPLIJE-Koralji-nestaju-Jadran-osvajaju-invanzivne-vrste

‍

U plankton (grč. planktons - putnik, lutalica) spadaju jednostanični autotrofni ili heterotrofni organizmi, koji naseljavaju vodeni stupac, lebde u vodi ili raspolažu s ograničenim mogućnostima kretanja, te ovise o gibanju vodenih masa (Hensen, 1887), morskim strujama i otpadnim vodama iz brodova.

Fitoplankton – spada u biljne planktone. To su jednostanični autotrofni organizmi, u prvom redu zelene alge koje vrše fotosintezu. Uz pomoć fotosinteze od ugljičnog dioksida i hranjivih tvari gradi svoju tjelesnu supstancu (biomasu). Na taj način fitoplankton je osnovica prehrambene piramide u moru, u kopnenim stajaćim vodama i velikim rijekama. Proizvođači organske tvari u moru, važni su za rast i život ostalih morskih organizama.

Direktni hranidbeni lanac: Fitoplankton - Zooplankton - Kril - Kit

Dijelimo ih na dijatomeje, dinoflagelate, kokolitoforidi, silikoflagelati, mikroflagelati, cijanobakterije. Najviše se nalazi u osvijetljenom djelu mora, tijekom dana, a noću se spuštaju na veće dubine. Od izuzetne su važnosti su za cijeli eko sustav u moru.

Povećanjem koncentracije hranjivih tvari u vodeni ekosustav, bilo prirodnim ili antropogenim načinom, uz sunčana i mirna razdoblja bez vjetra te pri visokim temperaturama mora, dolazi do značajnog povećanja biomase algi, koja se naziva eutrofikacija. Znak eutrofikacije jest pojava na površini mora, vidljiva u obliku želatinoznih nakupina zelenog ili narančasto crvenog sloja poznatijeg pod nazivom „red tide“ ili „cvjetanje mora“.

Za posljedicu eutrofikacije dolazi do povećanog iscrpljivanja kisika. Bakterije da bi razgradile svu organsku tvar proizvedenu od strane fitoplanktona, koriste kisik i dolazi do stvaranja anoksičnih uvjeta, što dovodi do pomora riba i ostalih morskih organizama.

Ako bakterije ne uspiju razgraditi nakupine organske tvari, one padaju na dno i prekrivaju ostale sesilne morske organizme, koji dodatno ugibaju zbog smanjenja koncentracije kisika.

Povećanim dotokom hranjivih tvari u vodeni okoliš uzrokovana ljudskim aktivnostima, poljoprivrednim kemikalijama koje dospiju u more ispiranjem tla, urbanizacijom, turizmom, industrijom, marikulturom, zagađivanjem i drugim ljudskim aktivnostima, povećava se koncentracija unosa hranjivih tvari, što podilazi učestalijim pojavama eutrofikacije.

Izdvojiti ćemo samo jedan primjer antropogenog uzrokovanja povećanju hranjivih tvari u vodenim okolišima: Sve veća upotreba sintetskih deterdženata zagađuje pitku vodu (povećana količina fenola i fosfora), čime se narušava ravnoteža vodenih ekosustava.

‍

Sredozemna medvjedica (Monachus monachus, Hermann 1779) pripada redu perajara (Pinnipedia), porodici tuljana (Phocidae), rodu morskih medvjedica (Monachus). Danas živi u manjim skupinama po Jadranu, Mediteranu i Atlantiku uz obalu Mauritanije – Maroka. Ukupna populacija broji oko 350 jedinki, živi u manjim izoliranim skupinama od 5 – 7 jedinki, o čijoj se biologiji još uvijek nedovoljno zna. Zbog svoje osjetljivosti, rijetkosti i kritičnog statusa ubraja se među deset najugroženijih sisavaca svijeta. Zadržava se na području poroda i koristi špilje tog područja kojima je unutrašnjost šljunčano žalo ili kamena ploča. Nekada je u Jadranu obitavala populacija od 60-ak jedinki, a danas je taj broj smanjen na 10-ak jedinki. Lokalni hrvatski nazivi za sredozemnu medvjedicu su morski covik, medvid, morski fratar.

Sredozemna medvjedica prvi put je znanstveno opisana 1779. godine na temelju lešine nađene kod Osora, otok Cres.

Sredozemna medvjedica prilagođena je životu u moru. Nema uški, stražnje udove ne može okrenuti prema naprijed nego su uvijek ispružene straga, pa se nespretno kreće po kopnu, ali zbog hidrodinamičkog oblika vrlo se vješto i brzo kreću u moru. Sredozemna medvjedica ima velike okrugle oči i 32 oštrih zuba. Na prednjim udovima ima dobro razvijene i duge panđe (nokte), dok su na stražnjima znatno manje. Sredozemna medvjedica ima gustu, kratku i mekanu dlaku smeđe/sivkaste boje. Oko nozdrva i iznad oka rastu velike opipne dlake.

Sredozemna medvjedica naraste do tri metra, a može težiti i do 400 kg. Ženka je spolno zrela u dobi od pet, a mužjak od sedam godina, a pare i hrane se u moru. Trudnoća ženke je 10 - 11 mjeseci, te svake druge godine rađa po jedno mladunče, dugačko 60 cm i mase oko 15 kg. Mlado siše 10 - 18 tjedana. Prvih dana nakon rođenja mladunče je stalno na suhom i potpuno ovisi o majci.

Sredozemna medvjedica živi do 40 godina, hrani se glavonošcima, rakovima i mekušcima: na dan pojede 10 - 12 kg hrane u više obroka. Za odgoj mladunaca i odmaranje sredozemna medvjedica koristi pogodne špilje, gdje ih ljudi ne uznemiravaju.

Sustavnim istraživanjima staništa priobalja i pučinskih otoka Jadrana, te njihovim snimanjem, utvrđeno je da medvjedica boravi u njima. Analizom dojava, najčešće je viđena u proljetnim, jesenskim i zimskim mjesecima, dok u ljetnim rjeđe. Korištena je metoda fotoidentifikacije video snimaka i fotografija sredozemne medvjedice, te se temeljem tih rezultata pretpostavlja da u Jadranu obitava više jedinki (mužjak, ženka, mladunče).

Sredozemna medvjedica je u Jadranu zaštićena od 1935. godine „Dalmatinskim dekretom“, a temeljem Zakona o zaštiti prirode, predviđena je kazna do 100.000,00 kuna za uznemiravanje i ubijanje.

Izvor teksta i fotografija: Grupa Sredozemna medvjedica

‍
Za Viški arhipelag je karakteristična očuvanost gospodarski vrijednog crvenog koralja (Corallium rubrum) na dubinama manjim od uobičajenih, te za Jadran rijetki nalaz crnog koralja (Antipathes sp.) na većim dubinama. Koraligenski strmci dio su ekološke mreže Natura 2000, te ih je potrebno dodatno istražiti i zaštititi. Zbog razvijenih naselja posidonije (Posidonia oceanica) starih i po nekoliko stotina pa i tisuća godina, područja Viškog arhipelaga dio je ekološke mreže Natura 2000. Procijenjeno je da morska biljka posidonija prekriva 1171 ha podmorja Viškog arhipelaga. Morska cvjetnica Posidonia oceanica najraširenija je i endemska morska cvjetnica za Sredozemlje.