Jabuka je za ribara bila teža od svih drugih pučinskih otoka. To je opasan škoj. Tamo nisu išli svi ribari. Samo su išli oni koji se nisu strašili, sposobni mornori i dobri ribari.

Tada je Jabuka obično bila u magli i nisi je mogao vidjeti. Pa i kad si išao na vesla po bonaci isto ju je teško bilo vidjeti. Jedrio si uz maestral. Teško ju je bilo vidjeti i kad si bio sasvim blizu nje. Po vremenu jedrenja trebao si već stići do nje a nje nema. Ne vidiš je. Bila je u magli. Onda bi trebalo stati. Po suncu si znao koliko je sati i koliko vremena jedriš. Poslije tri do četiri sata jedrenja trebalo bi je moći vidjeti. Vrijeme si računao prema suncu. Sat nisi imao. Mjerio si visinu sunca na prste da bi znao koliko je sati. A i prema sjeni jarbola mogao si sredinom dana pogpoditi koliko je sati. Jarbol ti je bio sat u sredini dana, a zapad ti je bio drugi sat popodne, kad sunce počne padati prema horizontu. Mjerio si prema zapadnom horizontu na preste koliko je sunce visoko. Sjećam se da smo znali biti od Jabuke na pola milje a ne vidjeti je. Ali kada bi te bili galebovi s Jabuke osjetili onda bi oni kričali tako da bi po njihovu kričanju došao do Jabuke i tek je onda vidjeti. Ili ako je bilo mrtvoga mora bio bi se zaustavio i svi bi osluškivali hoće li čuti udarce valova koi zapljuskuju obalu. U primaljeće, kad galebovi imaju mlade, bili bi galebovi doletjeli ususret ribarima i onda bi im bili bacili koju ribu, a oni bi s ribom u kljunu letjeli ravno prema Jabuci da dadu mladima u gnijezdu ribu. Po njihovoj roti znao si gdje je Jabuka u magli. Kompas ti nije mogao pomoći jer iglu u kompasu otklanja magnetizam dijabaznih stijena ovog vulkanskog otoka koje su pune željeza.

Autor: Joško Božanić

‍