Došao si pod škoj u suton i vezao si brod za kraj. Cijeli dan si dizao vrše. Umora. Iscrpljen. Ruke te peku od onih konopa kojima si cijeli dan potezao vrše s dna mora. Peku te ruke kao da si brao koprivu. Ruke su ti ranjene od hrcapavih jastoga. I sad valja prvo prepakirati sve jastoge, a svaki dan ih je sve više. Najprije valja prepakirati one koje si tog dana ulovio, pa izvaditi one iz mora od prošlih dana i njih prepakirati i staviti u čistu travu. Dok si ti prepakirao jastoge drugi je kuhao brujet za večeru na fogun. Bila je jedna kutija sa žalom za loženje vatre i tronožac na koji bi stavili lopižu za skuhati jelo. Za to vrijeme jedan je sjekao kantere i solio ih u barilu za mamce za sutrašnji lov. Kad si posao završio, upalio bi feral i onda biste večerali. Nadrobio bi u tanjuru dvopeka i polio juhom od brujeta i najeo se ribe. Dok jedeš očni kapci padaju od sna, padaju zavjese, kako mi kažemo. I tu gdje si sjedio dok si večerao tu bi i zaspao. Pružio bi se po pajolima. Netko bi se uspio umotati u kaput ili biljac a kogod i ne jer bi ga san uhvatio prije nago bi se namjestio za spavanje. Malo je uz večeru bilo priče jer bi te umor svladao i čim bi pojeo već si spavao.

Autor: Joško Božanić

‍