Vrte se u noćima morskih bespuća golemi propeleri svjetla, dodirujući u mrklini svojim dugim ticalima od snopova svjetla pospane barke što umorno putuju svojoj luci, svome sidrištu. Na kamenim kulama bdiju noćobdije - čuvari svjetla, bdiju nad tim čudesnim mehanizmima što se vrte u noći, bdiju zagledani u beskraj oko sebe i u sebi. Huči pod temeljima tih lebdećih kula pobješnjelo more, urlaju vjetrovi, eksplozije valova pršte svojim mlazovima do vrha lanterne. I čini se da će taj propeler svjetla što se vrti pod zvijezdama svojom silnom snagom iščupati iz temelja i samu kulu - tu kuću svjetla solidno građenu da izdrži svu snagu elemenata kojima se mora stoljećima opirati, i da će tako, iščupan iz čvrste podloge, poletjeti nekamo taj golemi kameni helikopter s vrha brijega pustog otoka uronjena u uzavrelo more što ga grize, rastače i mrvi, da će poletjeti svojim golemim propelerom svjetla ravno među zvijezde i postati jedna zvijezda među zvijezdama na svodu nebeskomu.

Trebalo bi doživjeti taj osjećaj, tu noć na pustom otoku u lanterni na njegovu vrhu, taj urnebes mora, tu silinu vjetra, taj beskraj svemira, tu strašnu samoću čovjeka u trenutku kada urliču vjetrovi, kada podrhtava otok na koji se obrušavaju milijuni kubika pobješnjela mora, kada se ruši svijet. Trebalo bi moći razumjeti svjetioničara.

Hrvatski arhipelag impresivan je maritimni prostor iz kojega se uzdižu nad morem otoci koji su zapravo planine ili vrhovi planina nekadašnjeg kopna koje je povezivalo današnje jadranske obale od padina visokih Dinarida do ravničarskih predjela Apenina u kopneni kontinuum po kojemu su milijunima godina pasla stada bizona, jelena i košuta, nad kojim su letjeli bjeloglavi supovi u potrazi za lešinama, beskrajne ravnice po kojima su tekle rijeke i potoci i bujale nepregledne šume i livade. A onda je u nekoj nepojmljivoj geološkoj kataklizmi more provalilo i potopilo obitavane predjele goleme i plodne ravnice da bi njene visove što se protežu lungitudinalno uz istočne obronke Dinarida pretvorilo u tisuću i dvije stotine i nešto otoka, otočića i grebena, a plodne ravnice i sinklinalna ulegnuća u morsko dno. S pojavom tih otoka, nevjerojatnih oblika, nastao je i čitav labirint morskih kanala, zaljeva, uvala, luka i lučica, isturenih rtova, u nadmorju, a u podmorju isto tako nepregledan niz podmorskih otoka - brakova, bogatih ribljih staništa i, za plovidbu opasnih, plićaka, podmorskih grebena i sika skrivenih neznatno ispod morske površine.

Ona druga, bezotočna obala Jadrana, što se poput ravne crte proteže od Venecije do Otranta (s iznimkom poluotoka Gargana) nazvala je dalmatinski arhipelag imenom Terra nauta. Bio je to poetski naziv za taj nevjerojatan labirint longitudinalnih kanala, što vijugaju između otoka i kopna, punte i punte, otoka i otoka u nepregledan meandar morskih putova. Doplovio je tako, kaže jedan dokument iz 17. stoljeća, neki Nicolo svojim trabakulom u San Benedetto del Tronto iz Terra Naute. Bio je to poetski naziv za zemlju plovidbe, za Dalmaciju kojoj ilirsko ime (od delma - ovca) određuje stočarski, nomadski identitet ilirskih domorodaca Dalmacije. Romanski narod Dalmati na dalmatinskoj obali i otocima, te Grci, koji od početka 4. stoljeća pr. Kr. koloniziraju otoke i obalu Dalmacije, izrazito su maritimni narodi, okrenuti moru i plovidbi. Dalmacija je od vremena prvih mitskih putovanja Mediteranom pa do potkraj druge polovine devetnaestoga stoljeća, kada je motor zamijenio jedro, doista Terra nauta kroz čije kanale vode svi morski putovi od Otranta do sjeverozapadnih obala Jadrana i obrnuto. U vrijeme plovidbe na jedra opasna su bila putovanja duž talijanske obale, osobito zimi zbog opasnosti od bure koja može nasukati brod na pješčane plićake i sprudove budući da nema dužobalnih kanala, prirodnih uvala i zavjetrina gdje bi se brod mogao skloniti, kao što je to bilo moguće na zapadnoj obali Jadrana. Taj isti razlog doveo je u hrvatske krajeve prvi put u povijesti i jednog papu - Aleksandra III., koji ploveći iz luke Vasto (sjeverozapadno od Gargana) putuje prema Veneciji, ali tako da preko Palagruže dođe na otok Vis, potom u Zadar, pa duž istarske obale i dalje prema Veneciji. Tako je bilo sve dok „vjetar iz štive“ (kako su mornari metaforično nazvali brodski parni stroj) nije počeo pokretati brodove umjesto vjetra, potkraj 19. stoljeća.

Kod podmorskog grebena Pupak istočno od Palagruže, blizu otočića Galijula, komiški je ronilac Tonko Borčić Bako pronašao ostatke čak sedam brodoloma od antike do 18. stoljeća. Taj greben za vrijeme oseke približava se površini te predstavlja veliku opasnost ne samo za noćnu već i za dnevnu plovidbu. To dokazuje groblje brodova u njegovu podnožju čije su olupine ili ostaci tereta rasuti oko grebena na dubinama od pedeset do stotinjak metara. Takvih je groblja brodova mnogo diljem istočne obale Jadrana uz mnoge opasne podmorske grebene. U antici putovalo se danju i to u ljetnom periodu godine. Na more se nije smjelo krenuti prije nego list smokve može pokriti ljudski dlan. Ipak mnogi brodolomi svjedoče o nepoznavanju brojnih opasnosti od podmorskih grebena što strše prema površini iz dubina mora.

Poslije pada Venecije 1797. i kratkotrajne Napoleonove vladavine, Austrija dolazi na Jadran. Tada najmoćnija europska zemlja - Austrija prvi put postaje pomorska zemlja, a hrvatska obala i njeni otoci sastavni su dio moćnog austrijskog carstva koje uvodi red u državnoj administraciji, koje organizira kopnene i morske komunikacije i rigoroznim zakonima uvodi red u funkcioniranju svih područja društvene organizacije od najudaljenijeg otoka do bečke metropole.

Austrija započinje sustavnu izgradnju pomorskih luka, lukobrana, kapetanija, lučkih karantena, svjetionika. Nastaje tako čitava mreža morske signalizacije. Grade se monumentalna kamena zdanja lanterni na obali i otocima, na hridima i grebenima.

Prvi svjetionik u povijesti plovidbe bio je arhitektonsko čudo antike, jedno od sedam svjetskih čuda, a sagrađen je u četrdeset dvije godine u trećem stoljeću pr. Kr. na otoku Pharosu, koji zatvara luku Aleksandrije u Egiptu, grada koji je podigao sebi na slavu grčki vojskovođa Aleksandar Veliki. Sa svojih 117 metara visine ostao je najviši svjetionik u povijesti te ni u današnjem vremenu nije visinom nadmašen, a trajao je tisuću i pol godina dok nije srušen u prvoj polovini 14. stoljeća u dva potresa, u prvom koji ga je oštetio 1303. i drugom razornom potresu 1223., koji ga je sravnio sa zemljom. Svjetlo vatre od drva i smole, koja je danonoćno gorjela, bilo je vidljivo sa 30 milja udaljenosti, a danju je konkavnim zrcalom s vrha tornja, na kojemu je bila golema statua boga mora Posejdona, reflektirao sunčevo svjetlo koje se, prema legendi, koristilo za detektiranje i spaljivanje neprijateljskih brodova.

Od imena otoka Pharos nastala je opća imenica za svjetionik: u francuskom phare, u talijanskom, španjolskom i galicijskom faro, u albanskom, katalonskom, bugarskom i rumunjskom far, u portugalskom farol, u dalmatinskom riječ feral / ferol, u grčkom φάρος. Postoji i znanstvena disciplina za koju je naziv deriviran iz imena aleksandrijskog otoka Pharosa - farologija, znanost o svjetioničarstvu, a shodno tome i za znanstvenika koji se bavi farologijom - farolog.

Jadran je sve do pojave Austrije, na svojoj istočnoj obali, ostao osvijetljen noću jedino nebeskim svjetlima: mjesecom i zvijezdama. Stari moreplovci orijentirali su se po zvijezdama, a dugotrajno iskustvo, baštinjeno generacijama, omogućavalo im je da izbjegnu opasne podmorske grebene i pličine. Kada je izum parnoga stroja označio kraj jedrenjaka i kada je dolaskom parobroda intenzivirana plovidba Jadranom, bilo je nužno uvesti mrežu svjetionika. Nastaju tako monumentalna zdanja svjetionika na opasnim rtovima obale i otoka, na pučinskim nenastanjenim otocima i grebenima. Ta surova kamena pustoš oko njih i beskrajna modrina mora i neba naglašavaju monumentalnost i ljepotu tih građevina, graditeljsko umijeće starih majstora koji su svoja zdanja gradili za vječnost.

Jedna od najvećih lanterni na Jadranu jest ona na otoku Palagruži. Podigla ju je austrijska pomorska uprava iz Trsta, a glavni je zidar bio Vicko Marinković Mestrazane iz Komiže. Građena je od 1874. do 1876. U Komiži je sačuvana uspomena na dan primopredaje svjetionika. Došla je građevinska inspekcija iz Trsta. Graditeljeva sestra Nina pripremila je bogat ručak za inspektore i graditelje. U trenutku kada je počeo ručak u lanterni, zaplesale su na stolu čaše i tanjuri. Snažan potres tresao je Palagružu. Kada je potres prestao, glavni je inspektor rekao: „A sada možemo otići, naš posao obavio je Svevišnji ovim potresom. Gospodin Bog testirao je lanternu na Palagruži i mi više nemamo što pregledavati.“

Mnogi moreplovci, koje put dovede do ovog najudaljenijega otoka, zapitat će se impresionirani monumentalnim kamenim zdanjem lanterne sa 40 prozora na vrhu sto metara visokog brijega Palagruže, čemu takva kolosalna zgrada na pustom otočiću u beskraju mora. Odgovor na to pitanje jest da je upravo Palagruža, kao najudaljeniji otok hrvatskog arhipelaga, koji je znatno bliži talijanskoj negoli hrvatskoj obali, dobila ulogu morske kapije moćnog Carstva i da su ta morska vrata Carevine trebala dolaznika impresionirati i demonstrirati mu moć austrijskog Imperija već u prvom kontaktu s njim, na samom ulazu morskom čiji monument svjetionika korespondira s monumantalnošću carskih palača središta Imperija - njegova glavnog grada Beča.

Kakvi su to ljudi - ti čuvari svjetla na lanternama, ti usamljenici spremni na dugotrajnu izolaciju, ti čudaci koji mogu živjeti izvan društva okrenuti beskraju oko sebe i u sebi samima, ti ljudi koji su, u vremenima bez elektronske komunikacije, imali snage izabrati samoću na pustom otoku, naći smisao u robinzonskoj izolaciji od svijeta?

Na otoku Svecu živjela je godinama potpuno sama jedna žena - Jurka Zanki. Nije bila svjetioničar koji bi poslije nekog vremena dočekao smjenu da ode među ljude na kopno ili na drugi otok. Ona je godinama živjela sama sa kokoškama, mačkama i jednim magarcem, sama sa svojim snovima, sa svojim neispričanim pričama, sa svojim uspomenama na sve one nestale s otoka, umrle i otputovale, a njen je prozor, osvijetljen treperavim žiškom petrolejke, bio godinama noću jedini svjetionik u crnoj pustoši nepristupačnog i surovog otoka Sveca.

Mnogi svjetioničari znaju reći da na tim pustim otocima komuniciraju sa svijetom više negoli to mogu i u velikim gradovima. Nije li to jedan u nizu paradoksa otoka od čijeg su talijanskog naziva isola (od latinskog insula) izvedeni europeizmi: izolirati, izolacija, izoliran, što znači da kopno vidi otok kao zemlju odvojenu od svijeta, od komunikacije, od društva. Bogatstvo riječi stranoga podrijetla u otočkim govorima potvrđuje činjenicu da more nije prepreka, već put, da more ne izolira, već povezuje, da more ne odvaja, već spaja. Hrvatska riječ put, grčka riječ pontos za more i latinske riječ ponte za most iz istog su indoeuropskog jezičnog korijena. Grci, veliki pomorski narod antike, nazvali su more nazivom za put, jer su more smatrali putom, a ne preprekom na putu, a druga velika kultura antike - rimska, istom je riječi nazvala most (ponte). Dakle ti daleki svjetionici rasuti po pučinskim otocima nisu samo signali za sigurnu plovidbu do mirne luke, već i raskrižja morskih putova na kojima se radoznali putnici zaustavljaju da bi doživjeli dodir s iskonom, sa surovom ljepotom otoka i kamenog zdanja lanterne čiju harmoniju, sklad i eleganciju naglašava surovo okruženje grubih kamenih gromada, ukrašenih grmovima kapara i divljeg raslinja kao i beskrajna modrina neba i mora koja ga okružuje. Zaustaviti se na otoku čiji su jedini stanovnici galebovi, gušterice i svjetioničari, osjetiti dodir s univerzumom, kontaktirati s čuvarima svjetla - lanternistima, umiti se slanom vodom iskona, biti, na trenutak barem, gluh za buku civilizacije, za šumove užurbana vremena, za sve elektronske poruke i izvještaje o globalnim turbulencijama umrežene civilizacije, osjetiti na trenutak vječnost i nedovršivost prolaznog života, iskustvo je koje se može dogoditi svakome tko prilazi s poštovanjem i radoznalošću otoku s jednom jedinom građevinom - kućom svjetla, s tornjem zabodenim u modrinu neba, a s namjerom da upozna otok i sebe sama. Nigdje kao na lanterni nije moguće doživjeti dodir s arhetipskim elementima: velika slana voda nošena silinom dinamičkog elementa zraka mrvi kamen čiji princip postojanosti i čvrstine popušta mekom principu vode u vječnom kretanju; vatra, s vrha kuće svjetla, zatvara ovu arhetipsku tetradu elemenata od kojih se sastoji sve što jest, kako su to tumačili utemeljitelji europske fiolozofije - stari grčki filozofi.

Možda su ipak u pravu lanternisti koji svjedoče o intenzitetu komunikacije na pustim otocima jer sve je više namjernika koji bježeći od luda vremena prilaze svojim brodovima pustim otocima ne bi li se umili vodom Iskona.

Lanterna se upisuje u našu podsvijest kao onirički topos iskustva dodira s arhetipskim elementima, s iskonom, s Početkom. Doživljaj lanterne nije pustolovina, taj doživljaj je iskustvo povratka izvoru života, dodir s univerzumom oko nas i u nama samima.

Autor teksta: Joško Božanić

‍