Andre Pace Kuljuš doživio je na Jabuci što nije nitko još doživio na tom pusom škoju. S njim su bila još dvojica Frone Luškin i Ive Cura. To su bila dva najjača čovjeka u Komiži. Imao je Pace najjaču posadu u Komiži. Uhvatila ih na Jabuci orkanska bura. I kako će, šta će – ne mogu se pusiti od Jabuke. More dimi, valovi se penju uz crne litice Jabuke. Jabuka sva u dimu od sitnih kapljica mora.

I pala je odluka: Djeco, ne možemo se spasiti brodom. Ne ostaje drugo nego sve iz broda iskrcati – vodu, dvopek, jarbol, vesla, pajole. Sve što je pokretno na brodu valja prebaciti na obalu i brod dobro usidriti. Treba spojiti sve debele konope i privezati brod.” Tu je velika dubina, odmah na desetak metara od kraja dubina je sedamdeset metara. Teško je usidrit brod.

I tako su napravili. Vezali na obali visoko konop i po tom su konopu ova dva mlađa iskrcali barba Andriju i pomogli mu da sed gore popne u špilju. Kad su ga digli odmah je pao u nesvijest. Pomazali su ga vinom i tako ga vratili u život. Stari svićar bio je dugo vremena u šoku. Svaki čas je konop kojim je bio vezan brod mogao puknuti, a to je značilo ne samo izgubiti brod nego i izgubiti život. A njemu je, barba Andriji brod bio i više od života. On je više mislio o brodu nego o životu.

Ova dvojica mladih usidrili su brod koliko god su mogli dalje od obale i onda skočili u more i po konopu kojim je brod bio vezan za obalu jedva su se uspjeli popeti uz glatke stijene obale na koju se obrušavaju golemi valovi. To su bili jaki mladio ljudi, ljudi od vesla, spretni i jaki. A bio je kraj veljače. Zima. I tako su se njih trojica našli u špilji na Jabuci.

Odmah su napravili plan za više vremena. Imali su nekoliko litara vode. I rasporedili su koliko se vode smije potrošiti dnevno. Nešto su ribe imali i to su kuhali i jeli. Rasporedili su kruh koliko se smije dnevno pojesti. A bura puše. Noć u špilji na Jabuci. A svaki čas može puknuti konop od surgadine ili barbita kojom je brod vezan za kraj i onda brod može more odnijeti ilio ga razbiti o hridine Jabuke.

Cijelu je noć barba Andrija provjerao konop kojim je brcod bio vezan za kraj je li konop drži, da ne bi pukao. I noć je prošla. Konop drži. Bura sve žešća. Konop drži. Prolazi dan. Jabuka u dimu morskog slapa. Svatko od njih napeto prati hoće li puknut sidreno uže, hoće li puknuti barbita. Stalno gledaju brod u iščekivanju momenta kad će more odnijeti brod. Njima je život u brodu a ne u špilji. I drugi dan oluja i treću noć oluja. Treća je noć bila najteža. Nitko ne spava već trfeću noć. A buči more, valovi dopiru do špilje.

U svanuće poslije treće noći bura je počela popuštati. Vjetar je skrenuo u maestral. Valovi se smanjili. Spustili su se prema brodu. Jedan je skočio u more i doplivao do broda. Digao je sidro i doteglili brod do kraja. Ukrcali sve u brod pak podigli jarbol, digli jedra i partili put Komiže. A njihove obitelji bile su u strahu da ih ne bi ta uraganska bura potopila. U Komiži je ta bura lomila stabla i oni su računali da ovakav vjetar na olujnom moru njihovi neće preživjeti. A stari svićar barba Andrija bio se zavjetovao svetome Nikoli i kad su došli u Komižu izuo je cipele i bos išao napraviti zavjet u crkvu Svetoga Nikole.

Autor: Joško Božanić

‍