Stari su ljudi govorili: „Lud je tko dade kćer za zimskoga ribara.” Pak te zimske kiše, ta jedrenja, te oluje, te muke, brige da sačuvaš glavu. Mogao si zimi na Jabuku poći u mjesec dana i do tri puta, a mogao si i cijeli mjesec ne poći ako je vrijeme loše. Čekao si na Svetom Andriji i gledao iza sike kad će okrenuti vjetar, kad će zapuhati sjeverni i zapadni vjetrovi, kad je manje straha od oluje. Pazio si na vrijeme, gledao da li potveže vjetrove na istok ili na jug. Svićar je stalno motrio oblake da bi mogao znati kakvo će sutra biti vrijeme, da može ocijen iti je li moguće krenuti na Jabuku.

A u proljeće Jabuka je puna viole. Na njoj živi na tisuće galebova i oni gnoje škoj. A i divlje djeteline ima na njoj. Sva je bujna u proljeće. Taj crni škoj je kao jedan veliki buket cvijeća usred mora.

Bila je legenda o Jabuci. Stari su prije puno vjerovali u vile. Stari svićarxi običavali bi reći mladima kad su ribali na Jabuci: „Pođite, dico, na kraj. Popnite se gore na Jabuku i uberite smrče da imamo za zapaliti vatru, ali ne penjite se na vrh i ne berite karanfile koji rastu na vrhu Jabuke. Te karanfile goje na vrhu Jabukle vile. Te karanfile vile sade i gnoje i zalijevaju. U proljeće dohode Vile sa Velebita na Jabuku da bi se kupale i te karanfile one uzgajaju. Nemojte ih dirati, ne berite ih. Oni koji su ih brali doživjeli su na Jabuci oluje.” Ali mladi su isto utajno, kako stari ne vide, brali karanfile kako bi ih poklonili svojim djevojkama. Jer to su karanfili s Jabuke! Kada bi ih uhvatilo na Jabuci slabo vrcijeme, onda su stari znali rceći: „Ovo se dogodilo zbog karanfila, ovo je sigurno netko od mladih brao na Jabuci karanfile!” Nisu se oni bojali samo nevremena, već i nestanka ribljeg bogatstva Jabuke od kojega su oni živjeli i prehranjivali svoje obitelji. Bila je opomena koju bi stari ribar rexkao mladima: „Dico, ne berite garifule na Jabuci! Dokle bude garifulih bit će i ribašćine! Ako nestane garifilih, propast će i ribašćina na Jabuci.

Autor: Joško Božanić

‍