Nec plus ultra! Tu na hridinama Sveca (Sveti Andrija), krajnja je sve do nedavno bila nastanjena zemlja hrvatskog arhipelagosa. Tu, na vratima tog najrazvedenijeg mediteranskog arhipelaga, s više od tisuću otoka, diže se tristo i jedanaest metara nad morem na zapadnom horizontu promatranom iz komiške uvale, pučinski otok Sveti Andrija, nazvan po imenu zaštitnika ribara, po imenu Kristova apostola ribara Andrije.

Do tog usamljenog i teško pristupačnog otoka ne vode turističke rute, ne iskrcavaju se na njegovoj surovoj obali bez pristaništa i zaklona dokoni turisti sa svojim kamerama i priborom za sunčanje. Osim porodice Zanki koja je nekoliko stoljeća nastanjivala ovaj otok, stizali su ovamo samo komiški ribari i poneki pjesnik ili slikar koji se u osami nepristupačnog otoka, daleko od buke svijeta, želio umiti vodom iskona.

U svom čuvenom putopisu Viaggio in Dalmazia, objavljenom u Veneciji 1774. godine, opat Alberto Fortis smatra da se ime Pitieja iz slavnog djela Zgode Argonauta Apolonija Rođanina, grčkog epičara iz 3. st. pr. Kr., odnosi na otok Sveti Andrija, otok što ga grčki pjesnik pridružuje «bučnoj i šumnoj» Issi nastanjenoj grčkim kolonistima iz Sirakuze.

Ovaj pučinski otok, smješten u središtu, između dviju jadranskih obala, bio je nastanjen još u prethistorijsko doba što dokazuju arheološki nalazi iz njegovih špilja: kamene sjekire, bodeži, češljevi od riblje kosti, a olovna sidra i amfore iz njegova podmorja potvrđuju važnost ove točke Jadrana na pomorskom putu između dviju jadranskih obala. Svjedoče ovi podmorski nalazi o davnim antičkim plovidbama koje su završavale ovdje na hridinama ovog surovog i nepristupačnog otoka.

Autor: Joško Božanić

‍