Do godine 1993. živjela je na otoku Svecu u kući Motetovoj osamdesetogodišnja Jurka Zanki. Kad joj je umro muž 1973. godine, ostala je sama živjeti na pustom otoku. Živjela je tako godinama robinzonskim životom, bez svoga Petka i bez želje da jednoga dana dočeka brod i otplovi njime do trinaestak milja daleke Komiže gdje imala kuću i rodbinu. Godinama je tako proživjela sama sa svojim kokoškama i mačkama i jednim ostarjelim magarcem. A onda je teta Jurka izgubila vid i morala je napustiti Svetac. Ugasio se u mraku pustog otoka jedan prozor. Oslijepio jedan otok.

Poslije njene smrti na njeno mjesto došla je njena pastorka Antonija Zanki. Poslije Teute i teta Jurke, ona je bila treća i posljednja kraljica otoka. Kao nekada teta Jurka, tako je i Antonija Zanki navikla bila na svoju osamu. Predala se sudbini posljednjeg stanovnika ovog pustog jadranskog otoka koji su davno naselili smjeli ljudi kadri da žive autonoman život, pomireni s vremenom i prirodom čiji su bili dio.

Biti sam sred modrog kruga mora, biti sam pod zvijezdama, sa svojim uspomenama, sa svojim neispričanim pričama, sa svojim sjećanjima na one koji su tu bili i više ih nije, suočiti se sa samim sobom negdje mimo, negdje iza svijeta, a pritom sačuvati mir i spokojstvo duha, obnavljati iz dana u dan pomno i strpljivo svoj životni ritam usklađen s ritmom prirode i svetošću običaja - filozofija je ove iznimne ljudske egzistencije koja je jedina na ovom pučinskom frontu Jadrana, na ovom opustjelom olujnom arhipelagu, održavla prisutnost ljudsku, kontinuitet ljudskog trajanja od vremena prvih prekojadranskih plovidbi i prvih nastamba u spiljama ovog otoka sve do veljače 2000. godine kada je zvonilo zvono na kampanelu Svetoga Nikole u Komiži posljednjem stanovniku otoka Sveca – Antoniji Zanki.

Trunu u konobama drvene vinske bačve, trunu konopi i mreže i vesla, rasušile se i raspale ribarske barke, venu loze bez njege ljudske ruke, šuma se širi i kupine osvajaju terasasta polja vinograda koja su do nedavno davala vagone vina. Samo borovi bujaju i primiču se selu i kupine i drače prilaze sve bliže kamenim kućama.

U vremenima kada je ovdje živjelo nekoliko brojnih obitelji, kada je ovdje bilo i dječjeg plača i smijeha, kada je bilo i priče i pjesme i tada, u tim vremenima, živjeti na ovom pučinskom otoku bez pristaništa, bez luke, nije značilo stanovati. Živjeti ovdje značilo je na neki način ploviti. Živjeti ovdje značilo je imati uvijek, i u najdubljem snu, budno uho i za najmanju promjenu vremena, za najmanji ćuh vjetra koji već sljedećeg sata može nagnati silne valove od kojih podrhtava cijeli otok uz prijeteći tutanj i huku.

Ovdje barke nisu sigurne niti kad su izvučene na obalu jer more svoje moćne ruke zna pružiti i do stotinu metara duboko na istezalištu brodova. Otočka priča čuva uspomenu na strašan događaj koji se zbio pred mnogo godina tako da su imena aktera izblijedjela u sjećanju:

Zapuhalo u noći olujno jugo i ljudi istrčali iz kreveta da povuku brodove, već izvučene na obalu, što dalje od mora. Ali provalio veliki val iza njihovih leđa prodrijevši kroz bočni usijek Popir i odnio ljude i brodove. Spasila se samo jedna žena čija je duga suknja zapela za prezu – kamenu izbočinu za vezivanje brodova na istezalištu. Popio je Popir i ljude i brodove i nikakva traga more o njima nije ostavilo, osim priče kao opomene onima koji ne vjeruju u moć mora.

Autor: Joško Božanić

‍