Tridesetih godina dvadesetog stoljeća dolazio je na otok Svetac zagrebački novinar Franjo Fuis, popularni reporter Fra-Ma-Fu, i svojim perom i fotografskim aparatom svjedočio o životu ovih ribara. Dolazio je u to vrijeme i slikar Mirko Kujačić i na Svecu napravio svoju grafičku mapu Ribari, a Tin Ujević u svojoj zbirci putopisa, zapisao je i svoj doživljaj Sveca u tekstu pod naslovom Teutini dvori, doživljaj «posljednjeg ruba Jadrana», pučinskog otoka Sveca «gdje se već kaže: Dovle i ne dalje (nec plus ultra)».

Ti umjetnici, koje je privukao ovaj nepoznat otok i iznimna ljudska egzistencija njegovih stanovnika, ostali su u živom sjećanju najstarijih Zankija s ovog otoka. Osobito se dobro sjećaju Franje Fuisa, najboljeg tadašnjeg zagrebačkog reportera koji je o ovim ribarima objavio u zagrebačkim Novostima tridesetih godina niz reportaža s «olujnog arhipelaga». Fuis bi, sjećaju se stari Lestićovi, dolazio biciklom iz Zagreba u Split, a onda parobrodom u Komižu da bi potom prvim ribarskim brodom koji ide na Svetac otputovao na ovaj otok gdje bi živio s porodicom Zanki i po nekoliko mjeseci svjedočeći svojom kamerom i perom o ovim ljudima pučine.

Tako su zagrebačke novine Novosti, br. 301. objavile nevjerojatnu priču komiškog ribara Stipana Marinkovića koju je u komiškoj čitaonici zabilježio Franjo Fuis:

Na Jadranu, krajem oktobra. Ima nešto u pojavi «svićara» Stipana Marinkovića što nije od ovoga svijeta. Kad je ušao u čitaonicu, gdje ribari za dugih zimskih večeri skraćuju časove, dok «široko» tutnji na kamenitom zidu obale, činio mi se neobično čudnim. Oči su mu se nekako mrtvački caklile; bile su napadno sjajne, ali njihov pogled bio je ukočen kao kod ljudi koji su vidjeli nešto što običnim smrtnicima nije moguće… Ušao je laganim koracima čovjeka, koji kao da lebdi duhom negdje daleko odavde i koji za sve stvari ima naročito gledanje.

Napolju je gruvalo veliko jugo. Činilo se kao da silno more potkapa otok. Od vremena na vrijeme osjetio bih kako bi zemlja protrnula pod udarcem valova, koji su nahrupljali s pučine. Oko mene sjedili su ljudi s olujnog arhipelaga išibane kože i lica izbrazdana od vjetrova. Svaki od njih se tamo napolju, oko grebenja već bezbroj puta susretao sa smrću. Večeras nema mnogih koji se nisu vratili i čiji leševi počivaju na morskom dnu. Ljudi s olujnog arhipelaga su bezbroj puta pobjeđivali smrt. «Svićar» Stipe ju je u nepuna dva dana pobijedio tri puta. Ali i susreti nisu ostali bez posljedica… Bar se meni tako pričinilo. Kad je progovorio njegov glas je bio šupalj; često je prelazio u šapat, a ruke su mu od časa do časa primjetljivo podrhtavale.

Ni jedne novine nisu zabilježile njegov jezoviti doživljaj. Jer taj se odigrao ovdje napolju, gdje nema radija ni telefona i gdje samo gola bešćutna pučina kroji zakone života. Skitao sam se po otocima tražeći ga, ne vjerujući da bih ga mogao naći živa. Ali on je sada stajao tu preda mnom, sav nekako uvučen u sebe, a kad je progovorio nastao je u prostoriji grobni muk. Desetak stolica se primaklo u krug oko nas. Svićar se nekako neugodno okrenuo i sjeo na jedno od praznih mjesta.

I dalje teče priča svićara Stipana o tome kako je s dječakom Petrom krenuo u gajeti na jedra s Biševa u Komižu, kako je dao malome da drži škotu da bi on privezao barile slanih sardela, kako mali nije popustio škotu zbog čega se gajeta izvrnula. Slijedi drama koja je trajala trideset i šest sati: svićar Stipan i momak Petar goli u potopljenoj gajeti plutaju olujnim Jadranom nošeni orkanskim jugom i neverama najprije do Visa pa do Jabuke…A do Jabuke kojoj ih je slučajno more približilo ne htjedoše doplivati i napustiti potopljenu barku jer bi ih na njoj čekala sigurna smrt. Potopljena barka pružala je veću nadu utopljenicima nego pusti otok - crna vulkanska piramida nasred mora.

Ovaj dio svićarove pripovijesti je najuzbudljiviji – nastavlja svoju priču Fuis. – Jenom ranije bio sam s ribarima usred ljeta na Jabuci i jedva smo se živi vratili odande… Mogao sam si dakle vjerno predočiti osjećaj dvojice ljudi koji su klečali u čamcu prekrivenom vodom i predavali se Bogu. More je šumilo u strašnim valovima preko njih i svićar je morao vikati glasno svaku rečenicu molitve, da bi dječak mogao čuti… - Oprosti nam dugove naše… - molio je glas svićara a za njim je kroz plač ponavljao sedamnaestogodišnji Petar. – I oprosti nam dugove naše… - Za to vrijeme su morali budno paziti da ih more ne otkine od čamca. Kad bi nadolazili veliki valovi puštali bi se od barke da ih talas ne zdrobi o trupinu, da zatim iskoriste kratku pauzu i samrtničkom borbom dohvate ga se ponovno rukama.
- Petre moj – velim ja – sad smo se naredili Bogu, i sad smo u njegovim rukama. Pazi ti na lijevo, a ja ću na desno, pa 'ko vidi prije svjetlo neka javi… «Hoću, svićaru», veli on, «što Bog dade». No jedva što je pala noć nadošla je nova strahota. Odjednom su sa zapada stale blistati munje.

Nadošlo je veliko nevrijeme sa zapada. Bio sam siguran da je to kraj. Sad više nismo ispuštali čamac. Neka bude što hoće. Svaki put kad bi nas more poklopilo, okrenuli bi se i zvali jedan drugoga. Nismo vidjeli ništa pred sobom…
- «Ne bojte se, svićaru, držite kuražu!» - zvao me je Petar… Osjećao sam kako me groznica trese i srce mi je bilo sve slabije…

Svićar je opširno ispričao tu noć… sati su im prolazili u čekanju smrti. Orkan je bjesnio svom snagom, ali ona dvojica u čamcu nisu se dala otkinuti od života. Na časove su obojica dolazili na lude pomisli samoubistva, ali bi onda ipak želja za životom prevladala…
- Oko treće ure iza ponoći pokazao se mjesec… Više nismo mogli vikati i jedva smo se javljali jedan drugomu. More nas je iscrpilo tako, da smo samo čekali čas da nam nestane snage, a onda da se sve svrši u valovima… kad se mjesec pokazao, i more se ponešto umirilo. Sad nas je stalo nositi na drugu stranu…

U svitanje novoga dana brodolomci su se još uvijek držali čamca…
- Evo jedna svitlost – doviknu slabim glasom Petar svićaru. Ovaj se uzalud ogledavao. Valovi su mu sakrivali pogled prema obali.
- Onda sam i ja – reče on – ugledao to svjetlo. Mislio sam: gdje bismo to mogli biti. Pričinilo mi se da se na moru vidi sjena jednog otoka… To bi mogao biti Pelegrin, mislio sam. «Ne boj se, Petre, dan je počeo!» - viknem ja malom… I gledam: nešto se muti… neki školj se pojavljuje…
-Bile su to sekunde duge kao godine. Stojimo nas dva u čamcu i gledamo…Mislimo: koji je ovo otok? Hoće li nas more povući prema njemu… Još smo daleko najmanje dvanaest milja… A onda zaplakasmo odjednom obadva: brod se pojavio… Ide prema nama. Veliki brod. Ide brzo, tako blizu da nas mora vidjeti… Ide ravno na nas… Evo ga… Mi obadva plačemo. Ja mašem košuljom, vikati više ne možemo… A brod dolazi… Evo ga, evo ga… No, zašto on ne staje… zašto tako brzo ide… On nas ne vidi… Strašno… Mi mu vidimo sve… vidimo dim, palubu, most, kajitu… A on prolazi kraj nas. Ja mašem, vičem bez glasa, a on prolazi… ne vide nas… Nama hoće srce iskočiti: ni sto metara daleko nije bio od barke…

Tu svićar učini stanku da se smiri od uzbuđenja, koje je ovladalo njime… zatim nastavi klonulim glasom:
- Petre moj, slabo – velim ja, a već smo izgubili pola života. A on samo gleda za brodom i jedva da miče usnama. Vidim udarilo jugo iznova i more nas nosi dalje od otoka… Vrijeme sve gore, vidimo: udarit će jaki širok i svemu će biti kraj… Plivamo i borimo se s valovima. Osjećam kako mi se tijelo steže, ruke više neće da se otvaraju… groznica sve jača… Sve se nekako stalo vrtiti oko nas… A onda, kad smo se skoro od očajanja bacili u more, ugledasmo opet jedan brod…ima u njemu trideset vagona… Jedri ravno na nas…
- Petre, spašeni smo – velim ja. I opet plačemo, vičemo bez glasa, mašemo; sad smo sigurni da su nas opazili… Jedrenjak dolazi sve bliže… Vidimo ljude, oni gledaju u more…
- I taj vas je spasio?! – prekinuh svićara (…).
- I taj nas je prošao - reče tupo i ozbiljno, a mrmor uzbuđenja prođe gomilom ribara.

Finale je bio strašan. On je poznat iz pričanja drugih jer su ova dvojica zapala u agoniju. Bila su to sada zapravo dva živa leša, čije ukočene ruke su se ukovale o trupinu čamca ne puštajući je ni onda, kad su ljudi izgubili svijest. More se poigravalo njihovim umirućim tjelesima sve dok ih nije otkrila jedna škuna, što je zbog prevelikog mora plovila iz Nerežine na jedno jedro. Mornari su imali strahovite muke da brodolomcima otkinu ruke od čamca. Mogli su ih izvući na palubu samo pomoću užeta kojim su ih vezali…
- Odvezli su nas u bolnicu gdje smo istom nakon četrdeset sati došli k svijesti… Ja sam prvi izašao napolje…

Ovdje svićar završi svoju jezovitu pripovijest… More što je napolju tutnjilo o obalu, udaralo je kao sablasna pratnja njegovom suhom glasu. On se vratio… Vratio se s onoga svijeta… Tri puta u 36 sati neprekidnih jezovitih patnji na pučini svladao je smrt. Sada je opet jedan od živih sa olujnih otoka.

Autor: Joško Božanić

‍