A kad grmi, kada su oluje, to je za ne vjerovati. Jedanput sam sa sinom doživio oluju na Jabuci. Bio je drugi dan da smo na Jabuci. Lovili smo jastoge. Kažem sinu da krenemo prema Svetom Andriji. Tada smo imali motor. Ali sin me nekako uvjerio da je bolje da ostanemo. On je legao i zaspao a ja sam cijelu noć bio na straži. Pred zoru počelo je grmjeti, sijevati, počela kiša. Probudio sam sina da se odmah udjimo od škoja da nas ne poklope stijene koje bi mogle odozgora padati. Udario je grom u Jabuku. Jabuka je puna željeza u njezinim vulkaskim stijenama pa privlači gromove. I hitro pusti sve konope i bjež što dalje. Nije bilo vremena izvući sanduke s jastozima iz mora. Udaljili smo se od Jabuke da nas stijene ne ubiju. Bila je još bonaca. Kad je svanulo udario je u Jabuku grom tako da su se svi galebovi digli visoko nad škoj I počeli kričati. Krikovi tisuća galebova. Sin se bacio na palubu. Učinilo mu se kao da Jabuka pada nan nas. Bili smo udaljeni šezdesetak metara od obale. Jabuka je kao gromobran nasred mora koji privlači gromove. Otišli smo onda po kiši dizatri vrše i kad smo završili išli smo po sanduke s jastozima vezanim za konop uiz obalu. Digli smo dva sanduka i da ćemo svrgnuti cimu od obale kad odjednom na mjestu gdje su bili jastozi, ni par metara od prove našeg broda pala je odozgo velika stijena. Da se nismo minutu prije makli s tog mjesta ne bi nitko mogao ispričati što nam se dogodilo. Pustili smo cimu i krenusli put Svetoga Andrije.

Autor: Joško Božanić

‍