Daleko od morskih putova, tridesetak milja zapadno od otoka Visa, diže se iz dubine i strši stotinjak metara nad morem crna piramida od vulkanskog diabaza - otok Jabuka. U vremenu vesla i jedra samo najsmjeliji ribari, kojima je narav podarila strast kušanja granice ljudskih mogućnosti, kušali su zimski okus ove crne vulkanske Jabuke. A jedini koji su u to vrijeme stalno dolazili ovom otoku, izlažući se svjesno velikom riziku stradanja, bili su komiški ribari.

Kakva je ta Jabuka najbolje kazuje podatak da se ni brodolomci u potopljenoj ribarskoj barci nošenoj pučinom olujnim valovima nisu ni pokušali na ovom otoku spasiti kada ih je sila vjetra i mora njemu približila.

Jabuka je nepristupačan otok. Ona ne prima niti brodolomce. Jabuka nema uvale. Jabuka ne zaklanja barku ni od kojeg vjetra. Jabuka svojim dubokim podmorjem otežava sidrenje. Jabuka ne dopušta niti da se za njene glatke stijene, koje more ne grize nego brusi, veže brodska cima. Ipak na tom crnom kamenu nasred mora zabilježili smo dvadesetak toponima. Ta imena jedini su znaci ljudskog boravka na ovom krajnjem otočkom rubu istočnog Jadrana. Bilježimo: Veli buk, Moli buk, Bocić, Puntin ol levonta, Puntin ol Pulenta, Spila, Savurnol, Betlem itd. Dakle i Betlehem na maloj Jabuci! Ali jedini zaklon koji može pružiti to udubljenje polukružnog svoda u samom podnožju Jabuke što ga zapljuskuje more, jest zaštita od kamenja koje često pada niz strme litice te su duž sedam stotina metara duge obale svugdje vidljivi znaci rušenja odvaljenog kamenja kao opomena radoznalom penjaču.

Naš pripovjedač komiški ribar Ivan Vitaljić Gusla, koji je umro 1993., ispričao nam je priču o Jabuci, crnoj piramidi nasred pučine mora. Vrti se magnetofonska traka na kojoj smo zapisali njegovu priču. Barba Ivana više nema, živ je samo glas.

Autor: Joško Božanić

‍