VIŠKI COKAVSKI GOVORI KAO NACIONALNO NEMATERIJALNO KULTURNO DOBRO

U veljači 2014. Kulturna ustanova za istraživanje iskustva življenja s morem ARS HALIEUTICA iz Komiže pokrenula u Ministarstvu kulture Republike Hrvatske proceduru proglašenja viških cokavskih govora nematerijalnim kulturnim dobrom.

Nematerijalna kulturna baština prema UNESCO-voj Konvenciji „znači vještine, izvedbe, izričaje, znanja, umijeća, kao i instrumente, predmete, rukotvorine i kulturne prostore koji su povezani s tim, koje zajednice, skupine i u nekim slučajevima, pojedinci prihvaćaju kao dio svoje kulturne baštine. Nematerijalna kulturna baština, manifestira se u prvom redu kroz jezik (izričaje) „oral traditions and expressions, including language as a vehicle of the intangible cultural heritage;“. Važnost jezika je, prema UNESCO-voj Konvenciji, upravo u tome što je on sredstvo prijenosa („vehicle“) kojim se nematerijalna baština, dakle umijeća, prakse, znanja, kolektivna memorija, prenose s generaciju na generaciju.

Cakavizam se u hrvatskoj dijalektologiji tretira kao posebnost pojedinih čakavskih govora. Ta posebnost obično se očituje u njihovu konsonantizmu koji je reduciran u odnosu na konsonantizam ostali čakavskih govora. Cakavizam je i nazvan prema fonemskoj alternaciji /č/ > /c/ čovik > covik, čudo > cudo, ča > ca. Umjesto fonema /š/ i /s/ postoji fonem /ś/, a umjesto /ž/ i /z/ fonem /ź/.

Cakavski govori rasprostranjeni su danas od otoka Visa i Hvara do Istre i to kao izdvojene jezične oaze: Vis, Komiža (na otoku Visu), grad Hvar, Supetar, Sutivan i Milna (na otoku Braču), Trogir, grad Rab, grad Pag, otok Krk (Vrbnik, Baška, Jurandvor), grad Cres i Beli (otok Cres), Veli Lošinj, Mali Lošinj, otoci Susak, Srakane, Ilovik i Ist, Labin i niz sela oko Labina u istočnoj Istri. Nekad je cakavski govorio i Senj, Šibenik i Omiš.

Cokavsko / cakavski koji je karakterističan za otok Vis posebno je zanimljiv i mogao bi biti izazov hrvatskoj dijalektologiji. Riječ je o vjerojatno najbolje sačuvanom cakavsko / cokavskom idiomu u Hrvatskoj. On danas ima svoje govornike i u najmlađoj populaciji stanovnika Visa i Komiže te pripadajućih im sela koja su posljednjih desetljeća zahvaćena radikalnom depopulacijom.

Komiški i viški govor autohtoni su govori otoka Visa. Čakavski idiom na području jugoistočnog dijela otoka Visa novija je pojava. Čakavski su govor donijeli doseljenici s kopna poslije turskog prodora prema obalama Jadrana. Izrazita jezična razlika između govora grada Visa i njemu gravitirajućih sela jugoistočne obale Visa očuvala se do danas.

U najstarijim pisanim dokumentima Visa i Komiže cakavštine nema jer ona postoji jedino u mediju usmene riječi. Njeni tragovi vide se samo u vrlo arhaičnoj toponimiji Viškog arhipelaga (Cunkovica, Cojnu poje, Corno ploca, Rogocic, Garke ploce, Ploca, Cisti Rot, Cavojnica, Corno Zemja, Okjucina, Dracovu Poje), ili u arhaičnoj antroponimiji (Cucotovi, Corkotovi, Centinićovi, Cingrijini, Ciskini, Cvoncikini). U tekstovima službenih administratora, notara i ljetopisaca kao i u tekstovima književnika nema cakavštine jer oni, ako ne pišu latinski ili talijanski, teže upotrebi tadašnjeg nadlokalnog dalmatinskog jezika kakvim ne govori neobrazovani puk. Komiški barokni književnik, Gundulićev epigon, Andrija Vitaljić izražava se jezikom koji on smatra standardnim, a to je varijanta dubrovačkog. Sačuvane molitve prostog puka također su zapisane na jeziku koji teži dalmatinskom standardu. Prevladava stav da organski idiom nije primjeren mediju pisane riječi i stoga lokalnog idioma nema ni u jednom poznatom sačuvanom zapisu na viškim govorima

Prvi zapisi na komiškom govoru pojavljuju se tek u drugoj polovici 20. stoljeća. Prvi objavljeni zapis na komiškom govoru jest rukovet od deset pjesama Joška Božanića Perušće besid objavljena u Čakavskoj riči 1975. Godine (Čakavska rič br. 2. 1175.). Drugi objavljeni tekst u kojemu se pojavljuje komiški govor jest Rječnik komiškoga govora Pavla Mardešića Centina (dijalektološki zbornik JAZU 1977., kn. IV). Uz rječnik objavljeno je nekoliko narativnih zapisa: Vakonce na braceri, Moli kacadur, Klobuk u more, Covik priko bonde, a prva knjiga na komiškom govoru jest zbirka pjesama Joška Božanića Perušće besid (HGZ, Zagreb) 1981.

Najstariji zapis viškoga govora nalazi se u romanima Jure Roki Fortunata: Bilo roza iz Smidereva, Materin Sekret, te u pripovijetkama Smartno omraza, Inkojita i Nono frotar. To su manuskripti koji do danas nisu objavljeni. Ta djela nastaju u Los Angelesu budući da je autor od svoje 18. godine emigrirao u Ameriku i svoj život proživio u Americi. Jezik tih djela je viški govor kraja 19. stoljeća. Najveći dio leksičkog blaga rječnika viškoga govora „Libar Viskiga jazika“ ekscerpiran je u rječniku „Libar viskiga jazika“ Andra Rokija Fortunata (Toronto, 1997.).

U śpȍmen nȍni Juvãni

Śvãku jȕtro
cîn bi źorâ źarudȉla
cîn bi źvȍna źaźvonȉla
ol śnâ bi śe vãrgla
pôk bi źavōpȉla
Ôva Marȉja

śvãki dôn źa pūlnê
kal bi śûnca grûźd śaźrîl
a iź kanpanȅla śe źvûn jōvîl
ol śtolâ bi śe dvȉgla
pôk bi źlãmen
krīźâ ucinȉla
Ôva Marȉja

ondâ jȍpet u śutûn
źajȅcol bi źvûn
a nâ bi pośôl dofinȉla
pôk bi śȅla u kantûn
krȕnicu molȉla
glōvûn obandovãla
kriźȉć buśivãla
i źãrno po źãrno
prȉko pãrśta voltovãla
Ôva Marȉja

i ȍto tãko je nȍna
iś Gūśpûn cavarjãla
trî pūtâ nã don
na plãc źvȍna
molȉtve olpivãla
i da śe nî śvȁ
u molȉtvu pritumbãla
do glũhe źemjê
da nî prĩgla śȉju 
śigûr śon
jȍś bi vãvik
naźdrovjãla
Ôvu Marȉju 

Vinko Kalinić 

Iz zbirke
"Oltôr naśri môra"

Pjesmu je uglazbio: Đino Mladineo

10.jpg

NOVOSTI!

linija.jpg
Scattered Clouds

25°C

Komiža

Scattered Clouds
Vlaga: 69%
Vjetar: SSE u 5.7 METER/SEC