Grčka Issa
Druga polovica I. milenija pr. Kr. na Mediteranu je obilježena ekspanzijom grčkih kolonija. Bilo je pitanje vremena kada će i Jadran biti u fokusu grčkih kolonizatora. Prvo su nicale kolonije na zapadnoj obali Jadrana, no početkom IV. st. pr. Kr. Dionizije Stariji odlučuje postaviti temelje za kolonizaciju istočne obale Jadrana. Viški arhipelag je trebao poslužiti kao odskočna daska. Na području današnjega grada Visa (u predjelu Gradine i na poluotoku Prirovu) razvila se antička Issa.
To čini Vis uz Starigrad (Pharos) na Hvaru najstarijim gradom u Hrvatskoj, a njegove zidine su su najbolje očuvane helenističke zidine u Hrvatskoj. Rijetko se u Hrvatskoj mogu naći tako dobro očuvane nekropole kao one na lokalitetima Martivlo i Vlaška njiva u današnjem gradu Visu.
Issa se vrlo brzo osamostalila gospodarski i politički i to već za vrijeme vladavine Dionizijevog sina. To je vidljivo iz činjenice da je kovala vlastiti novac, donosila je svoje zakone, imala je vlastitu flotu, razvijenu trgovačku mrežu s kopnom, proizvodila je svoju keramiku, bavila s vinogradarstvom. Glavno priznanje viškom vinogradarstvu i vinarstvu odao je poznati povjesničar i zemljopisac Agatarhid iz Knida koji je za isejsko vino rekao da je “u usporedbi sa svim drugima najbolje”.
Grčka kultura kao temelj buduće europske civilizacije nije se zaustavila samo na Visu. Zahvaljujući neustrašivom i nepokolebljivom duhu starih Isejaca brojni današnji dalmatinski gradovi mogu se podičiti da baštine starogrčko porijeklo. Lumbarda na Korčuli, Trogir (Tragurij) i Stobreč (Epetij) osnovali su kao vlastite kolonije u IV. i III. st. pr. Kr.

Mletačko razaranje Isse
U ranom srednjem vijeku otok se nalazi u starohrvatskoj državi. Hrvati su nastavili dobro uhodanu tradiciju gusarenja u vodama istočnog Jadrana često napadajući mletačke brodove. Mletački dužd Petar II. Orseolo zato pokreće vojnu ekspediciju (997-998. g. pos. Kr.). Issa nije ostala pošteđena. Grad je razoren, a stanovništvo je odvedeno u ropstvo. Sljedećih 500 godina središte otočnog života povlači se u središte otoka. Inače, tijekom srednjem vijeka i na drugim otocima zbog stalne gusarske opasnosti središta nisu bila na obali.

Osnivanje benediktinskog samostana sv. Silvestra na Biševu
Veze između zapadne i istočne obale Jadrana bile su puno življe nego danas. Benediktincima s talijanskog otoka Tremita bilo je posve prirodno iskoristiti „plavu magistralu“ i proširiti svoj utjecaj, kao nekada Grci iz južne Italije, osnovavši samostan na otoku Biševu 1050. g. pos. Kr.

Knez Petar i prvi spomen Komiže
Nešto prije 1145. godine zauzela je Venecija Hvar i Vis. U ime Venecije otocima je vladao zadarski knez Petar rodom Hvaranin. Knez je u privatnom posjedu imao jednu uvalu na zapadnom dijelu otoka- „Uaccomeza“. Taj posjed darovao je spomenutom benediktinskom samostanu s Biševa. Dakle, u drugoj polovici XII. st. prvi put se spominje toponim Komiža.

Posjet pape Aleksandra III.
Komiža je prvo hrvatsko mjesto koje je posjetio Papa. Na Čistu srijedu 9. ožujka 1177. godine na Palagružu se iskrcao papa Aleksandar III. i posada njegovih deset galija na putu prema Veneciji. Papi je poslužena večera na visoravni Palagruže Male, koja se od tada naziva Papina njiva.

Samostan sv. Nikola (Muster)
Prvi put se spominje sredinom XIII. stoljeća kao podružnica biševskog samostana. Do kraja stoljeća samostan sv. Nikola postat će samostalan i dobit će svog vlastitog opata. Redovnici ovog samostana nisu samo živjeli od prihoda svojih zemalja, nego su se pomalo, družeći se sa lokalnim pukom, bavili i trgovinom. Imali su čak u tom cilju i jednu veliku lađu koja se zvala „Sveti Nikola“.

Vis u sklopu hvarske komune
Od XII. stoljeća otok je uklopljen u komunu Hvara sve do propasti Venecije 1797. godine. Zanimljivo je istaći da nije postojalo viško plemstvo u okviru hvarske komune, ali viški pučani uživali su iste prava i privilegije kao hvarski i živo sudjelovali u političkom životu komune. Vis je imao svoga suca, gastalda (predstavnika vlasti i zamjenik suca), „pošćike“ – poljare (nadzornike vinograda i vrtova).
Od mira u Zadru 1358. godine do dolaska pod Veneciju 1420. godine političke prilike na Jadranu su bile burne. Brojni kraljevi i lokalni velikaši su se izmjenjivali kao vladari dalmatinskih otoka. 1420. godine Venecija podređuje cijelu Dalmaciju.

Katalonski napad
Vis doživio napad Katalonaca u službi napuljskog kralja. Napad se zbio 1483. godine. Premda su bili u sastavu moćne pomorske sile Mletačke Republike i premda su se Višani povukli živjeti u unutrašnjost otoka, to ih nije spasilo od ovog napada. Katalonski napad je opustošio najveće viško naselje u unutrašnjosti – Velo Selo (Podselje). Okrutnost katalonskih najamnika zabilježena je u narodnoj pjesmi, gdje su nazvani "Turcima Katalanima".

Višane je pretrpljeni napad od strane Katalonaca te sve izvjesniji napadi Turaka i Arapa uvjerio da moraju promijeniti nešto u obrani otoka Razvilo se shvaćanje da se otok može obraniti jedino ako na obali bude postojalo snažno naselje. Stoga su u hvarskoj komuni hvarska gospoda, koja je na Visu imala velike posjede čije je iskorištavanje donosilo velike prihode i viški pučani podigli utvrđene kuće uz obale viške luke. Kuće nisu bile isključivo vojne namjene. Služile su i kao stambeni i gospodarski objekti. Tako su nastala naselja Kut i Luka, od kojih je nastao suvremeni Vis.
Brojne poznate plemićke obitelji s otoka Hvara: Hektorović, Lucić, Jakša, Gazarović i drugi imale su na Visu ne samo svoje posjede nego i ladanjske kuće.

Razvitak grada Visa u XVI. stoljeću
Do 1600. godine Vis je već bio toliko izgrađen da je davao dojam lijepog, iako ponešto raštrkanog mjesta. Luka i Kut nisu bili sela u običnom smislu te riječi, jer je u njima pored seoskih kuća bilo i lijepih palača. Tada su već bile izgrađene i crkve: Gospe od Spilica između Kuta i Luke, crkva sv. Ciprijana u Kutu.

Prvi spomen mjesta Komiža
Na valu migracije iz unutrašnjosti prema obali otoka dio stanovništva se spušta i u komišku uvalu, a 1542. godine prvi put se spominje Komiža kao selo („villa Comisae“). Mir, odsustvo epidemija u prvoj polovici XVII. stoljeća rezultirali s prirodnim povećanjem stanovništva. Tom trendu doprinio je val doseljavanja stanovništva iz primorja između Cetine i Neretve. Ti, „novi stanovnici“, kako su ih nazivali starosjedioci, sklanjali su se pred osmanskom prijetnjom. U buduće novi stanovnici dobili su zemlju i privilegije (oslobađanje od brojnih poreza) od strane centralne vlasti, a za uzvrat su se morali odazvati vojnom pozivu u slučaju rata. Lokalne vlasti i starosjedioci su u tome vidjeli nepravdu i zbog toga je uvijek bilo trzavica između ove dvije društvene skupine. Godine 1714. definitivno je zaključeno svako daljnje naseljavanje privilegiranih obitelji na Vis. Privilegiji novih stanovnika ukinuti su tek za vrijeme francuske vladavine u Dalmaciji.

Komuna
Komiški ribari su krajem XVI. stoljeća odlučili osigurati luku utvrdom čiju gradnju su financirali oporezivanjem ulova s najbolje pošte, uvale Trešjavac, na jugu otoka Biševo. Gradnja popularne Komune završena je za vladavine hvarskog kneza i providura Ivana Grimanija 1585. godine.

O životu u XVII. stoljeću
Tijekom XVII. stoljeća život u selima Luka, Kut i Komiža razvijao se polagano i lijepo. Kako generalni providur Antonio Barbaro kaže, otok Vis je „obilan vinom i ribolovom, s dobrom lukom, gradom i kaštelom“. Sredinom stoljeća otok Vis je bio ako ne i najrazvijeniji otok hvarske komune, a viška i komiška carinarnica davale su preko polovicu komunalnih prihoda.
Broj stanovnika neprestano raste. Napredak se vidi i u gradnji. Obnavljaju se crkve i dižu nove plemićke palače i kule. I pučani počinju graditi lijepe kuće, tražeći što udobniji život. Da se životni standard podigao svjedoči činjenica da se tridesetih godina na otoku doselio prvi liječnik. U ovo doba je izbio antagonizam između dva sela u viškoj uvali, Luke i Kuta. Jedni druge su znali često oštećivati. U drugoj polovici XVII. st., kao i prije, grad Vis živi od poljoprivrede, a Komiža od ribarstva.

Mletačka republika propada 1779. godine. Vis je je zajedno s ostatkom mletačke Dalmacije mirom u Campoformiju, došao pod vlast Austrije.

Prva austrijska uprava
Austrija je, za vrijeme svog prvog vladanja u Dalmaciji, ostavila uglavnom isto stanje. Tako je i Vis ostao i tada u sklopu hvarske komune. Zanimljivo je da je u to doba Veliko vijeće Dalmacije oskudijevalo plemićkim obiteljima koje su to vijeće popunjavale pa je za članove primljeno i nekoliko građanskih obitelji pa među njima i porodica Dojmi iz Visa.

Francuska uprava
Mirom u Požunu 1805. godine Austrija je ustupila Dalmaciju Napoleonu koja je pripojena Kraljevini Italiji. Francuzi vrše administrativnu reformu. Vis je potpao pod politički kanton Hvar, ali je dobio svoju vlastitu općinu. Na čelu svake općine bilo je sada općinsko vijeće i uprava, u koju se biralo bez obzira na to je li tko plemić ili ne. Vis je čak stekao pravo na posebnog delegata koji je sudjelovao u radu „generalnog vijeća Dalmacije“ u Zadru.
Za vrijeme drugog koalicionog rata Rusi su zavladali Jonskim morem, a od tamo admiral Siniavin odluči da zauzme dalmatinske otoke gdje bi onda postavio baze svojih operacija protiv Francuza u Dalmaciji. Vis nisu trajno zauzeli, ali su razoružali utvrde. Mirom u Tilsitu 1807. godine Rusi se povlače iz Jadrana.

Vis centar gusarenja i krijumčarenja na Jadranu
Englezi su u okviru svoje politike pomorske blokade istu primjenjivali i na Jadranu. U tu svrhu su od Trsta i Venecije do Krfa krstarile engleske lađe sprječavajući promet između jadranski obala i Jadrana sa Sredozemljem.
Blokada Jadrana pogodovala je ne samo gusarenju nego i krijumčarenju, a Vis je zbog svog položaja postao centar ovih „gospodarskih djelatnosti“. U Vis je sada došlo na tisuće trgovaca iz Engleske, Italije, Njemačke i same kopnene Dalmacije pa je otok doskora brojio do 12.000 stanovnika. Engleski je postao jezik sporazumijevanja. Vis se našao u apsurdnoj situaciji. Stvarni vladari otoka su bili Englezi, ali je uprava i dalje bila francuska.
U dva navrata Napoleon je fizički pokušao zaposjesti otok, ali bezuspješno. Drugi pokušaj iz 1811. godine je poznat kao Prva viška bitka.

Britanska uprava za vrijeme Napoleonovih ratova (1812.-1815)
Englezi odlučiše definitivno zauzeti otok 24.4.1812. I tako početkom 19. st. niču po brdima koji okružuju višku uvalu nove utvrde. Ovog puta novi fortifikacijski sustav nije građen za obranu otočana nego svjetske sile i njenog blaga – Britanije. Koliko je Englezima bio važan ovaj položaj vidi se iz toga što su radovi na sustavu utvrda završeni u svega nekoliko mjeseci. Tada se na otoku, prvi put u Hrvatskoj, zaigrao i kriket. Uz stalnu vojnu prisutnost i uređene unutarnje prilike otok je sad zapravo procvao. Na Visu su Englezi ostali do 19.7.1815. Toga dana su oni predali Vis Austriji.

Pod Habsburgovcima
Poslije pada Napoleona Vis dolazi pod vlast Habsburga. Ipak, ona je upravu prihvatila s čudnim nehajem i pustila da se prilike u njoj razviju gotovo stihijski. Nastupila je teška dekadencija. Vis je od neslućenog cvata spao na obično otočno mjesto na periferiji velikog imperija. Bitna je promjena da Vis nakon više stoljeća opet dobiva administrativnu samostalnost postajući zasebni kotar.

Godina 1948.
15.3.1948. godine objavio je car Ferdinand I. odluku da planira donijeti ustav, da daje slobodu tiska, da dopušta narodnu gardu. U Visu je nastalo veliko veselje, a odmah je osnovana i dobrovoljna narodna garda u Visu, da čuva red i mir u mjestu.
Slijedeći englesku praksu oni su stvorili iz otoka jednu jedinstvenu veliku tvrđavu, obranjenu sa svih strana i utvrđenu na svim pozicijama na kojima je moglo doći do iskrcavanja neprijateljskih četa.

Viška bitka 1866.
Godine 1866. Italija je objavila rat Austriji kao saveznica Prusije u Prusko-austrijskom ratu, a sa svrhom da dobije Veneciju i postane gospodaricom Jadrana. Talijani nisu namjeravali odmah osvojiti Dalmaciju, ali su željeli preuzeti kontrolu nad Jadranskim morem. U toj misiji bitno je bilo prvo osvojiti Vis, „Gibraltar Jadrana“ kao ga je nazvao admiral Albini. Nakon trodnevnog talijanskog bombardiranja otoka stigla je austrijska flota pod komandom admirala Tegetthoffa u viški kanal. Nakon četverosatne borbe zapovjednik talijanske flote grof Persano povukao se iz viškog akvatorija. Pobjedonosna austrijska flota uputila se u višku luku. Kad je posljednji brod ušao, u luci je bilo 27 ratnih brodova. Nikada do tada, ne samo Vis nego nijedna naša luka nije vidjela takav prizor.
Vis je postao glasovit, znala ga je Austrija, saznao za nj cijeli svijet. Taj ponos i ta slava nadoknadila je kod mnogih Višana ono nezadovoljstvo koje je proistjecalo iz toga što je ovaj otok bio tretiran u svemu kao tvrđava, i što je snosio ratne tegobe više nego drugi koji otok. Čak je i car Franjo Josip I 1875. posjetio Vis.
Daljnjim upravnim reorganiziranjem monarhije, Vis postaje dio carske pokrajine Dalmacije, koja je nakon austro-ugarske podjele monarhije potpala pod austrijski dio.

Versajski preokret
Raspadom Austro-Ugarske, Vis potpada pod talijansku okupaciju (1918-1921), a zatim postaje dio Kraljevine SHS. Premda je Londonskim ugovorom 1915. otok bio obećan Italiji, njena vojska se ipak morala povući s Visa. Postoji priča da je u zadnji trenutak na mirovnoj konferenciji u Parizu Italiji darovano Lastovo da bi napustila Vis, koji je za nju imao simboličku važnost zbog poraza iz 1866. godine. Smatra se da je u tome glavnu ulogu imao Ante Trumbić koji je bio i zastupnik otoka Visa.

Talijanska okupacija
Po izbijanju Drugoga svjetskoga rata, otok Vis je ponovno 1941. okupirala Italija, koja je odmah započela provoditi politiku opće talijanizacije, posebno u samom mjestu Visu gdje je imala nešto pristaša. Oni su se posebno okomili na članove HSS-a, koristeći metodu izgona uglednijih Višana u NDH. S porastom partizanskih akcija, metode vladanja postajale su sve okrutnije, uključujući strijeljanje talaca u Visu i Komiži i paljenje kuća po viškim selima.

Partizani preuzimaju otok; Britanska zračna luka
Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. vlast na otoku preuzimaju Partizani. Vis je jedini dio nekadašnje Jugoslavije koji nikad nije zauzela njemačka vojska. Tada je na njemu bila smještena saveznička vojna zračna luka (danas pod vinogradima).

Tito na otoku
Tito se sklonio na Vis u lipnju 1944. nakon njemačkog desanta na Drvar. Do zauzimanja Beograda u listopadu 1944. otok je funkcionirao kao središte partizanskih vlasti i savezničkih vojnih misija. Za to vrijeme Vis će biti sjedište najviših civilnih, vojnih i političkih organa nove Jugoslavije.
Ovdje će, na teritoriji pod Titovom kontrolom, dr. Ivan Šubašić potpisati u lipnju sporazum kojim kraljevska vlada u izbjeglištvu priznaje "nacionalne i demokratske tekovine izvojevane od naroda Jugoslavije u toku njihove trogodišnje borbe, kojima su postavljeni temelji demokratskom federativnom uređenju". Odavde ce Tito u kasno ljeto 1944. poći na razgovore s Churchillom i Staljinom kako bi učvrstio međunarodni položaj, a na viškoj obali 12. rujna 1944. prvi put će otvoreno govoriti o priključenju onih slovenskih i hrvatskih krajeva koji su po Rapallskom ugovoru pripali Italiji i poručiti - Tuđe nećemo, svoje ne damo! Tih su dana jedinice NOVJ stacionirane na Visu jedna za drugom kretale u borbu za konačno oslobođenje otoka i obale, da bi početkom svibnja 1945. u sastavu 4. armije ušle u Trst, Rijeku i Pulu. Pitanje razgraničenja s Italijom, tada Jugoslavije, a danas njenih slijednica Slovenije i Hrvatske, bit će u osnovi riješeno ugovorom o miru iz 1947. godine, u kojem se kaže i da "Italija ustupa Jugoslaviji s pravom punog suvereniteta otoke Palagružu i ostale otoke", a konačno Osimskim sporazumima iz 1975. godine.

Zbjeg u El Shatt
Svo otočko stanovništvo koje nije bilo sposobno za borbu evakuirali su Britanci u logor El Shatt na Sinaju, gdje su mnogi Višani i umrli zbog loših uvjeta života. Povratak iz Egipta je izvršen tijekom 1946. godine.

Tiha okupacija
Jugoslavenska vojska je napustila otok tek 30. svibnja 1992. godine, gotovo šest mjeseci nakon međunarodnog priznanja Hrvatske.