Britanska uprava za vrijeme Napoleonovih ratova (1812.-1815)
Englezi odlučiše definitivno zauzeti otok 24.4.1812. I tako početkom 19. st. niču po brdima koji okružuju višku uvalu nove utvrde. Ovog puta novi fortifikacijski sustav nije građen za obranu otočana nego svjetske sile i njenog blaga – Britanije. Koliko je Englezima bio važan ovaj položaj vidi se iz toga što su radovi na sustavu utvrda završeni u svega nekoliko mjeseci. Tada se na otoku, prvi put u Hrvatskoj, zaigrao i kriket. Uz stalnu vojnu prisutnost i uređene unutarnje prilike otok je sad zapravo procvao. Na Visu su Englezi ostali do 19.7.1815. Toga dana su oni predali Vis Austriji.
Pod Habsburgovcima
Poslije pada Napoleona Vis dolazi pod vlast Habsburga. Ipak, ona je upravu prihvatila s čudnim nehajem i pustila da se prilike u njoj razviju gotovo stihijski. Nastupila je teška dekadencija. Vis je od neslućenog cvata spao na obično otočno mjesto na periferiji velikog imperija. Bitna je promjena da Vis nakon više stoljeća opet dobiva administrativnu samostalnost postajući zasebni kotar.
Godina 1948.
15.3.1948. godine objavio je car Ferdinand I. odluku da planira donijeti ustav, da daje slobodu tiska, da dopušta narodnu gardu. U Visu je nastalo veliko veselje, a odmah je osnovana i dobrovoljna narodna garda u Visu, da čuva red i mir u mjestu.
Slijedeći englesku praksu oni su stvorili iz otoka jednu jedinstvenu veliku tvrđavu, obranjenu sa svih strana i utvrđenu na svim pozicijama na kojima je moglo doći do iskrcavanja neprijateljskih četa.
Viška bitka 1866.
Godine 1866. Italija je objavila rat Austriji kao saveznica Prusije u Prusko-austrijskom ratu, a sa svrhom da dobije Veneciju i postane gospodaricom Jadrana. Talijani nisu namjeravali odmah osvojiti Dalmaciju, ali su željeli preuzeti kontrolu nad Jadranskim morem. U toj misiji bitno je bilo prvo osvojiti Vis, „Gibraltar Jadrana“ kao ga je nazvao admiral Albini. Nakon trodnevnog talijanskog bombardiranja otoka stigla je austrijska flota pod komandom admirala Tegetthoffa u viški kanal. Nakon četverosatne borbe zapovjednik talijanske flote grof Persano povukao se iz viškog akvatorija. Pobjedonosna austrijska flota uputila se u višku luku. Kad je posljednji brod ušao, u luci je bilo 27 ratnih brodova. Nikada do tada, ne samo Vis nego nijedna naša luka nije vidjela takav prizor.
Vis je postao glasovit, znala ga je Austrija, saznao za nj cijeli svijet. Taj ponos i ta slava nadoknadila je kod mnogih Višana ono nezadovoljstvo koje je proistjecalo iz toga što je ovaj otok bio tretiran u svemu kao tvrđava, i što je snosio ratne tegobe više nego drugi koji otok. Čak je i car Franjo Josip I 1875. posjetio Vis.
Daljnjim upravnim reorganiziranjem monarhije, Vis postaje dio carske pokrajine Dalmacije, koja je nakon austro-ugarske podjele monarhije potpala pod austrijski dio.
Versajski preokret
Raspadom Austro-Ugarske, Vis potpada pod talijansku okupaciju (1918-1921), a zatim postaje dio Kraljevine SHS. Premda je Londonskim ugovorom 1915. otok bio obećan Italiji, njena vojska se ipak morala povući s Visa. Postoji priča da je u zadnji trenutak na mirovnoj konferenciji u Parizu Italiji darovano Lastovo da bi napustila Vis, koji je za nju imao simboličku važnost zbog poraza iz 1866. godine. Smatra se da je u tome glavnu ulogu imao Ante Trumbić koji je bio i zastupnik otoka Visa.